
Jedna trećina Baranje je Kopački rit, druga je Todorićeva, a ostalo su male oranice koje ga strano nerviraju jer znače nekonkurentnost hrvatske poljoprivrede
Dok je dolje, na baranjskoj zemlji, kao da ni ne nalazi mane. Njegovi su ljudi tada, svaki u svojoj brani, jednaki izumiteljima Sumameda. Jabuke su mu poput djevojaka. Hranu za krave prebire po prstima toliko zadovoljno da se čini kako bi je i sam kuao. Bika bi ljubio meðu rogove. Gledao bi satima, zaljubljeno, u velike kotače svemirskog stroja to plazi po njivi, jednoj iz njegova nepreglednog carstva, koje poznaje u stopu.
Kad se pak podigne helikopterom nad to svoje imanje,
ne eli vidjeti dvije stvari. Neviðeno ga iviciraju male oranice. I, drugo, ne moe podnijeti rupe po svojim usjevima.
Male privatne parcele za Ivicu Todorića drugo su ime za nekonkurentnost hrvatske poljoprivredne proizvodnje. Rupe koje vidi samo iz zraka, znak su da tuda jo nije prola najmodernija mehanizacija: opet, dakle, nekonkurentnost. I jednom i drugom on je odlučio stati na kraj.