Na 10 hektara pod pšenicom zarade 35.000 kuna

Opet su traktori na ulicama. Danas je stotinjak seljaka blokiralo čakovečke mlinove. Otkup pšenice srž je problema i podignutih tenzija. Stari problem, nova sezona otkupa. A stručnjaci tvrde: razloga za bunt seljaka nema niti se smiju ponašati kao u nekadašnjem sistemu i tražiti da država otkupi njihove proizvode po cijenama većim negoli su na tržištu.

– Niti mogu tražiti da se država brine o njihovim zaradama prosvjedima odreðujući cijene – smatra Stipan Bilić, stručnjak prehrambene industrije. Hrvatska je preuzela model Europske unije i njezina je zadaća zaštititi otkup, ako cijena po toni bude manja od 101 eura. Prije toga država uopće nema razloga niti zakonskih ovlasti pregovarati o cijeni otkupa pšenice, ali seljaci upravo to traže i vrše pritisak da se njihova roba plati više nego što ona doista vrijedi na tržištu.

– Usto, valja imati na umu da se država, kada je riječ o seljacima i proizvoðačima pšenice, već ponaša kao Djed Mraz koji dijeli poticaje poput dječjih darova – naglašava Stipan Bilić iz HUP-a. – Takva praksa i ponašanje seljaka dovodi do toga da su finalni proizvodi od brašna skuplji te da trpi i domaća prehrambena industrija koja nema zaštitu od uvoza jeftinije robe, i zapravo se tada sve vrti u krug. I seljaci traže jeftiniji kruh, ali kako ako istovremeno traže veću cijenu otkupa pšenice? – pita se Bilić.
Zarada i na hektaru
Proizvoðači pšenice, objašnjava Bilić, već s prinosom od u Europi ispodprosječnih 5,5 tona po hektaru ostvaruju zaradu. Prema europskim normama koje su primjenjive i u Hrvatskoj, direktni troškovi iznose 50 posto prihoda. U njih je uključeno 16 sati godišnjega rada po hektaru, 250-300 kilograma gnojiva i zaštitnih sredstava, 210 kilograma sjemena pšenice te 80 litara goriva. Ostali investicijski troškovi računaju se u ostalih 50 posto, a u prihod su uključeni i poticaji.

Prodaju li pšenicu po 80 lipa, prihodovat će 7000 kuna po hektaru, objašnjava Stipan Bilan. Obraðuje li 10 hektara, seljak zaraðuje 35 tisuća kuna, na koje bi trebao platiti poreze, ako bi zaposlio i platio radnika za potrebnih 20 radnih dana. Prema ovoj gruboj računici, svatko tko na svom hektaru zemlje ostvari 5,5 tona ne bi trebao sjedati na traktor i prosvjedovati jer mu se posao isplati. – Oni koji ostvaruju prinose manje od 5,5 tona po hektaru zapravo rasipaju resurse i logično je da im je cijena otkupa preniska – kazuje Bilić.

Hrvatski prosjek po hektaru zemljišta iznosi četiri tone, dok je europski prosjek sedam tona po hektaru. – U Hrvatskoj se samo 30 do 40 posto proizvoðača pšenice doista bavi profesionalnim poslom i ostvaruju prinose od osam do devet tona po hektaru. Njima svaka cijena iznad 70 lipa odgovara. Riječ je o djelatnosti koja nije radno intenzivna te je količina bitna. Istovremeno, treba se koristiti agrotehničkim mjerama i blagodatima struke.

Ne paze na sorte
Proizvodnja samo četiri tone po hektaru je preskupa. Naši poljoprivrednici rade po svome, ne paze na sorte pšenice, što je jako važno, pa nemamo puno tvrde pšenice koje poboljšavaju kvalitetu kruha i tjestenina. – Ne razumiju da ne ide svaka sorta na svako područje – ističe Ivan Katalinić, ravnatelj Hrvatskoga zavoda za poljoprivrednu savjetodavnu službu, te dodaje:

– Usto, Europljani imaju sistem zadruga, visokoobrazovanih menadžera koji točno znaju što i gdje proizvoditi i tko će otkupiti. U Hrvatskoj je država jedna velika zadruga, što, grubo rečeno, 'poseljačuje' cijeli sustav, a takvo je poimanje cijele poljoprivredne proizvodnje žalosno.

čak i u obalnom zaleðu siju pšenicu, a bilo bi logično baviti se voćarstvom, povrtlarstvom. No pšenica iziskuje malo rada, a svi traže zaradu.

MPS:

– Nije istina da Ministarstvo poljoprivrede pregovara o otkupnoj cijene pšenice. To nije u djelokrugu našeg posla – ustvrdio je glasnogovornik Ministarstva poljoprivrede Mladen Pavić.

Ministarstvo i država prema zakonu trebaju zaštitnički djelovati prema proizvoðačima pšenice tek ako cijena padne ispod 101 eura po toni.

Ipak, Petar čobanković, čelni čovjek resornog ministarstva, organizira pregovore i trpi zvižduke, te smišlja indirektne poticaje za dodatnu pomoć seljacima. Uz poticaje, to su i nedavni poticaji za skladištenje pšenice kojima ministarstvo zapravo “uči” poljoprivrednike tržišnom ponašanju i poručuje im da pričekaju i prodaju kad cijena na burzama naraste.

Usto bi danas, kazuje Pavić, trebalo dogovoriti i niže cijene gnojiva. S Petrokemijom je dogovoreno da poljoprivrednici dobiju povlaštenu cijenu, koja bi bila manja od 10 do 15 posto redovite maloprodajne cijene gnojiva.