Najave

»Turističke« cijene voća i povrća diktira zelena mafija?!

Kako je moguće da je cijena voća i povrća ubranog u Ravnim kotarima na zadarskim tržnicama viša nego na tržnicama u Zagrebu? Kilogram bresaka, primjerice, na glavnoj gradskoj tržnici u Zadru ovih dana doseže cijenu od 15 kuna, dok se istodobno u Zagrebu prodaje po najviše osam kuna. A riječ je o istom voću uzgojenom u zadarskom zaleðu.

Prodavači visoku cijenu opravdavaju činjenicom da je Zadar turistički grad, a s druge se strane, žale se da ove godine turisti kupuju znatno manje nego prijašnjih godina. Je li im u interesu prodati robu ili su takve tvrdnje samo izgovor za što veću zaradu? Visoke »turističke« cijene voća i povrća prodavači, naime, drže cijelu godinu.


Ili, primjerice, ako kiša ne pada dvadesetak dana, cijena blitve doseže i 20 kuna po kilogramu, s opravdanjem da nema dovoljno vode! Posebna je priča s cijenama trešanja koja je ove sezone bila vrtoglava - 35 kuna po kilogramu - i nikako se nije spuštala. Jesu li prodavači ti koji nabijaju cijene dok se proizvoðači žale da su otkupne cijene preniske ili je »kvaka« u nečem drugom? Stara je priča da cijene domaćeg voća i povrća na putu od proizvoðača do kupca narastu nekoliko puta od cijene plaćene uzgajivaču. Izmeðu njih je niz otkupljivača i prodavača, od veletržnica do gradskih tržnica. čini se da, sudeći prema izjavama prodavača na glavnoj zadarskoj tržnici, upravo oni zaraðuju najviše.

»Ako sam ovaj limun jutros platio devet kuna po kilogramu, a prodajem ga za 10 ili 11 kuna, kolika je moja zarada? Gotovo nikakva, jer kad zbrojim sve troškove, ispada da ništa nisam zaradio. Mjesečna su mi davanja za obrt i štand oko 2000 kuna, plus 22 posto poreza, pa je lako izračunati i troškove i zaradu«, kaže jedan od najstarijih prodavača na tržnici. Dodaje da mu se jedino isplati prodavati vlastite proizvode, ali s obzirom na to da na štandu treba imati sve vrste voća, ono koje ne uzgaja, poput limuna, naranača i kivija, mora kupovati. Zato se, primjerice, na njegovu štandu mogu naći breskve po osam kuna jer ih uzgaja sam.

No, oni prodavači koji nemaju vlastita uzgoja, robu kupuju na Zelenoj tržnici, a tu su robu otkupljivači kupili izravno od proizvoðača. U zimskom razdoblju opskrbljuju se uglavnom u tvrtki Koel u Gaženici koja ima hladnjače i gdje se prodaje voće i povrće iz inozemstva - od banana, manga i avokada do tikvica, krastavaca i rajčica usred zime. Osim Koela, postoje u Zadru još dvije tvrtke koje se bave prodajom voća i povrća: ZKM iz Škabrnje i Samirić.

Unatoč svim naporima i akcijama Ministarstva poljoprivrede i Državnog inspektorata, koje se poduzimaju posljednjih godina, »zelenoj mafiji« još se nije stalo na kraj. Ona uvijek pronaðe ilegalne načine i kanale do proizvoðača i prodavača pritom ostvarujući dobru zaradu, dok proizvoðač dobije malo, a zadnji u nizu, kupac, plati previše. Nije stoga čudno da je na sceni stalna povika na trgovačke centre u čijim se prodavaonicama hrane prodaje i voće i povrće. Priče o nekvalitetnoj robi iz uvoza koja se tamo nudi, iako je na većini proizvoda istaknuta oznaka o podrijetlu uzgoja, uglavnom dolaze od »zelene mafije« koja u toj priči gubi dobar dio kolača. A graðani, pritisnuti gospodarskom krizom i neimaštinom, sve više kupuju u trgovačkim centrima. Kolike su zapravo trgovačke marže na veleprodajne cijene voća i povrća, teško je utvrditi jer ih diktiraju razni mešetari, a usput ovise i o trenutačnoj ponudi svježih proizvoda, gdje takoðer ima prostora za lov u mutnom, točnije, za visoku zaradu mešetara. Koji se, pak, žale da veliki robni lanci snižavaju cijene, a time i uništavaju razvoj veće proizvodnje.

Možemo li doista proizvoditi dovoljno za potrebe domaćih kupaca? Dok slušamo jadikovke kako nam poljoprivreda kaska za onom drugih europskih zemalja, uvozimo sve više voća i povrća. Hoće li nam se dogoditi priča kao s tulipanima, simbolom Nizozemske, koji to cvijeće uvoze iz Izrćla!? Već, naime, uvozimo mandarine i naranče iz Španjolske i Grčke dok neretvanski uzgajivači ne znaju što će s velikim količinama tog južnog voća.

Jabuke u veleprodaji pet kuna, a na tržnici 15
Jasno je da će zbog besparice kupac radije kupiti španjolsku naranču po pet do šest kuna, a ne domaću za desetak kuna. Velike su i razlike u jabukama čija je prosječna veleprodajna cijena pet kuna dok je po maloprodajnoj i na tržnicama plaćamo od 10 do 15 kuna. Računica i objašnjenje vrlo su jednostavni: nakupci, prekupci i »zelena mafija« zaraðuje na trudu onih koji su uložili najviše - uzgajivača - a ukupnu »transportnu« cijenu plaćaju - kupci. često pak plaćaju i visoku cijenu za nekvalitetnu robu. Bude li se to mešetarima isplatilo, uskoro ćemo umjesto visokokvalitetnih bresaka iz Ravnih kotara jesti »umjetne« iz, primjerice, Španjolske.

Vjesnik.hr

Tražite posao...

Croatian Afrikaans Albanian Arabic Armenian Azerbaijani Basque Belarusian Bulgarian Catalan Chinese (Simplified) Chinese (Traditional) Czech Danish Dutch English Estonian Filipino Finnish French Galician Georgian German Greek Haitian Creole Hebrew Hindi Hungarian Icelandic Indonesian Irish Italian Japanese Korean Latvian Lithuanian Macedonian Malay Maltese Norwegian Persian Polish Portuguese Romanian Russian Serbian Slovak Slovenian Spanish Swahili Swedish Thai Turkish Ukrainian Yiddish