I šampioni još uvijek traže tržište

Meðunarodnu manifestaciju maslinara i uljara Noćnjak svake godine u drugome dalmatinskom mjestu organizira Zadružni savez Dalmacije, stotinu i dvije godine stara institucija, jedna od onih rijetkih naših ustanova uzidanih u tradiciju i povijest nekoga kraja. U vrijeme prvoga Noćnjaka, održanog u Kaštelima 1999, u Hrvatskoj je raslo tri i pol milijuna stabala maslina, a godišnja potrošnja ulja, kaže statistika, iznosila je pola litre po stanovniku.

Danas raste šest milijuna stabala, a famozni stanovnik godišnje probavi dvije litre maslinova ulja. Reklo bi se da je, dijelom zahvaljujući i medijima i promociji mondenog lajfstajla, ulje postalo in, ali je zahvaljujući Noćnjaku i nizu maslinarskih okupljanja i natjecanja, od Istre do Konavala, rasla njegova kvaliteta. Iako to, na žalost, neće primijetiti oni koji maslinovo ulje kupuju u trgovačkim centrima, pa i delikatesnim dućanima i vinotekama.

Ovogodišnji Noćnjak održan je u Hotelu Astarea, u Mlinima. Natjecalo se 210 uzoraka rinfuznoga ulja i 54 ulja iz bočica s etiketom. Od toga devetnćst je ulja stiglo iz inozemstva. Uvjet za ulazak u konkurenciju jest da je pojedini uzorak proizveden u količini od barem sto litara. Kemijskom analizom, koja je trajala 70 dana, ustanovljeno je koja ulja mogu ponijeti oznaku ekstradjevičanskih, na osnovu čega su podijeljene diplome, te brončane, srebrene i zlatne medalje, i izdvojeno je petnćst najboljih uzoraka, meðu kojima će meðunarodni žiri od devet senzornih analitičara odabrati šampione. Ovaj proces većim je dijelom egzaktan, ali njegov finale, ono što je, zapravo, najuzbudljivije, prepušteno je, kako je i red u umjetnosti te u gulozarijama i poguzlucima, subjektivnom sudu. Ali naravno, svi su uzorci bili šifrirani, tako da žiri nije mogao biti impresioniran imenima proizvoðača.

Šampion meðu etiketiranim uljima treću je godinu zaredom na Noćnjaku “Olea B.B.”, za ulje sorte buža. Riječ je o ulju bračnog para Belić, iz Rabca, koje već godinama visoko kotira u Hrvatskoj i Italiji. Vicešampion je pulsko ulje miješanih sorti “Brist Olive - OPG Anton Brajković”.

Meðutim, puno je veća gužva, a samim tim i jača konkurencija, bila meðu rinfuznim uljima. Na kraju je šampion Noćnjaka postao Ivica Vlatković iz Novigrada, dok je vicešampionska titula otišla u Bosnu i Hercegovinu, u Broćanac, u zaleðe Neuma, Josipu Matiću-Loli.

I ovog je puta promatrača (i povremenog kušača) mogla fascinirati neobična i pomalo paradoksalna socijalna struktura hrvatskih maslinara. Naime, meðu proizvoðačima vrhunskih ulja - a na Noćnjaku je vrhunsko svako ulje koje je prošlo kemijsku analizu, bez obzira na to je li ušlo meðu petnćst najboljih - naðe se tradicionalnih seljaka i zemljoradnika, zadruga iz malih mista, osnovnih škola, umirovljenih ratnih veterana, penzionera, inženjera agronomije, intelektualaca i onih koji se tako ne osjećaju.

Lijepo ih je vidjeti tako na jednom mjestu, pomiješane, u svakakvim monturama, kako na ravnoj nozi sudjeluju u poslu koji je na granici poljodjelstva i umjetnosti. Većinom, ti su ljudi fanatici, ima ih i koji razgovaraju sa stablima, ali i oni koji to ne čine, jako se dobro s maslinama razumiju. Na neki način, fanatik je i onaj što ih svake godine okuplja, predsjednik Zadružnog saveza Dalmacije, karizmatični agronom Joško Niskota. U Mlinima se nisu pojavili svi osvajači medalja, pa se tako, recimo, nije pojavila ni jedina osvajačica zlata sa zagrebačkom adresom, gospoða Marija Gerda Bebić. Njezino ulje, na žalost, ne poznajemo pa je ne bismo izdvajali meðu 92 osvajača zlatne medalje, da nije riječ o - supruzi predsjednika Sabora Luke Bebića. Time je maslinarsko socijalno šarenilo i praktično stiglo do vrha.

Slučaj je htio da smo dane pred proglašenje pobjednika provodili po konavoskim konobama s budućim šampionom Ivicom Vlatkovićem. čovjek s neobično kultiviranim pripovjedačkim talentom, opušten i krajnje pažljiv prema sugovornicima, govorio je o dalmatinskom odrastanju šezdesetih i početkom sedamdesetih, mužnji ovaca, obiteljskom turizmu, ribanju na palulu, lovu na ciple u podnožju Masleničkog mosta i o očevom brodu koji je potonuo na vezu u vrijeme srpske okupacije mjesta, o tome kako ga je izvlačio s dubine od četiri metra nadajući se da će ga spasiti, ali bio je sasvim istrunuo. Nije ga imao srca spaliti, nego ga je ponovo potopio.

Vlatkovićeva maslinarska avantura je, čini se, započela iz potrebe da obnovi tu svoju neobično snažnu djetinju vezanost za zemlju i more. Danas ima maslinik od tristo pedeset maslina. Svakoga jutra radi kao ginekolog, u svojoj privatnoj ordinaciji, preko podne se opušta radom u masliniku, a popodne se vraća u ordinaciju. čudno ga je bilo slušati kako priča o nečemu što bi se, blago rečeno, moglo nazvati ubijanjem od posla, ali na opreznu je sugestiju da bi, možda, trebao odustati od medicine kad toliko voli masline, pripovijedao i objašnjavao tehniku poraðanja djeteta okrenutog na zadak. Tako je to lijepo i dirljivo ispričao, da se moglo shvatiti da Ivica Vlatković jednako voli oba svoja posla i da ne bi mogao ni bez ljudi, ni bez maslina.

Loše je, meðutim, to što je Vlatković, kao i većina hrvatskih šampiona, prisiljen da maslinarstvo financira drugim svojim poslom. To je još jedna sličnost vrhunskog maslinarstva i književnosti u Hrvatskoj. Šteta, jer s Ivicom Vlatkovićem i drugim maslinarima s Noćnjaka Hrvatska bi mogla imati nešto poput Lago di Garda. Ulje kao umjetnost, a ne kao industriju ili snobovski lajfstajl.

Jutarnji.hr