Ing. Vinko Perinić: Ili najamna snaga ili zadrugarstvo

Nema sumnje da je, s polazišta zajedničkoga dobra hrvatskoga društva u cjelini, očuvanje sela jedan od glavnih izazova današnjice. No očuvanja sela nema bez očuvanja agrara, koji skorim ulaskom u Europsku Uniju zacijelo čekaju velike promjene i poteškoće.

 O nekim aspektima toga širokog područja za Glas Koncila je progovorio dipl. ing. Vinko Perinić. Uz bogatu strukovno-savjetničku karijeru (elektroprivreda, informatika, industrija, UN-UNIDO), sugovornik je bio i konzul-savjetnik za gospodarstvo Generalnog konzulata RH u Njemačkoj (Bavarska), a u političkom je životu bio aktivan kao savjetnik bivšeg predsjednika HSS-a za odnose s Europskom pučkom strankom i njezinim članicama. Suraðuje s Komisijom »Pravda i mir« HBK-a, sa Centrom za promicanje socijalnoga nauka Crkve, a posebno rado ističe sudjelovanje na Prvom socijalnom tjednu u sklopu Srednjoeuropskoga katoličkog dana 2004. godine u Varšavi.
U jednom ste svom prilogu pokazali da je svaka epohalna promjena u posljednjih dvije stotine godina seljaka »udarila po glavi«. Nije li opravdan strah da će Europska Unija zadati još jedan udarac?

ING. PERINIć: Taj je strah sasvim normalan odraz okolnosti u kojima se narod, obitelji i pojedinci nalaze. Iskustva drugih govore da su ista takva pitanja postavljana, da su postojali žestoki otpori i nepovjerenje prema procesima udruživanja - pa i Crkve - i kod ostalih zemalja nekih današnjih članica Unije. Jedan od vodećih austrijskih stručnjaka za sektor poljoprivrede dr. Rudolf Schwarzböck konstatirao je da je seljaštvo u biti konzervativno te u prvi plan stavlja zemlju i obitelj, teško uspostavljajući dijalog s društvom u kojemu prevladava materijalizam i koje nije u stanju prepoznati te vrijednosti i odgovornost za selo.

Kako nam se ne bi dogodilo da ova epohalna promjena udari po glavi ne samo seljaka, moramo u ovim procesima odgovorno utvrditi »ukupnost našeg poslanja i naših šansi« - kako je svojedobno poljskome parlamentu poručio kardinal Karol Wojtyla, kasnije papa Ivan Pavao II. - jer kod poljoprivrede je riječ o sigurnosti prirodnih temelja života i budućnosti stvaranja.

Možete li odgovoriti postoji li na razini EU-a odreðena vrijednosna platforma, odreðeno generalno usmjerenje, možda i formalno utvrðeno u nekom dokumentu?

ING. PERINIć: Krenuo bih od zadnjeg aspekta, formalnog ureðenja. Postoji Zajednička poljoprivredna politika koja se primjenjuje od '58. godine i temelji se na Rimskome ugovoru iz 1957. godine. Ta se politika temelji na seljačkom načinu obrade i gospodarenja zemljištem, što je bitno različito od ostalih zapadnjačkih modela. Seljački način obrade i gospodarenja zemljištem ispunjava čitav niz nenaplativih društvenih zadaća. Slijedeći prirodne tokove života i njihove granice, seljak se drži načela postojanosti, ustrajnosti i održavanja, živeći i privreðujući u manjim zajednicama. On, nadalje, generacijama uspostavlja i njeguje skalu životnih vrijednosti izraženih u tradicionalnoj etici, u odnosu prema Bogu, ljudima i prirodi, neovisno o političkim ideologijama i trendovima.

Europa nije nikada ispustila iz vida tu vrijednosnu platformu i onu temeljnu zadaću seljaka koja je bila i ostala prehraniti sebe i svoju obitelj, a onim što mu je preteklo drugoga. Izmorena stoljećima ratova, neimaštine i gladi, ona prepoznaje važnost seljaka i sela. On nije samo vrtlar krajolika, nego je korijen toga prostora i korijen društva.

To je jedna strana. No postoji i druga. Naime, u novome tržišnom okružju seljačka domaćinstva bez solidne ekonomske osnove ne mogu opstati. Stoga europski koncept naglašava kako se ne radi samo o poljoprivredi nego o ukupnom društvenom seoskom prostoru kao gospodarskom čimbeniku i prostoru za okrepu i odmor. Težište je na mulitifunkcionalnom modelu obrade i gospodarenja zemljištem, a kod toga se prioritetno štite obiteljska poljoprivredna gospodarstva. Jedna od najvažnijih zadaća te politike jest ostanak ljudi na selu. Jer, budimo iskreni, seljački je poziv i dandanas neatraktivan.

Dakle, rekao bih da je, osim na osnovnu djelatnost, tj. poljoprivredu, naglasak stavljan na potpuno novu zadaću, da seljak brine u održavanju i očuvanju prostora, ali prije svega svojega posjeda. Upravo uime toga prima odgovarajuću naknadu u obliku poticaja. Stoga ne čudi da je 40% proračuna EU-a namijenjeno agraru.

Znači li to da Europska Unija nije sklona farmama i masovnoj poljoprivrednoj proizvodnji?

ING. PERINIć: Primijenio bih jednu njemačku uzrečicu koja odražava samu bit europske poljoprivredne politike: »Klein aber fein« (Malo ali lijepo, skladno, ureðeno...). U tome se europska poljoprivreda razlikuje od američke koja se zasniva na farmama.

Upravo je neki dan Europska komisija, zbog svih okolnosti koje su nastale, ekonomske krize, bila prisiljena napraviti nove kompromise u sustavu poticaja, kojega je na neki način počela reformirati. I ponovo se težište stavlja na manja, obiteljska gospodarstva. Premda postoji generalno opredjeljenje za smanjivanjem poticaja, ukupna proračunska svota od 55 milijarda eura namijenjena poljoprivredi, nije dirana. No jedan dio tih direktnih plaćanja izuzima se te se usmjerava baš u fond za razvoj seoskog prostora iz kojega seljak može zatražiti financijska sredstva. To je novi fond predviðen primarno za nove izazove, kao što su zaštita okoliša, upravljanje vodama, različitost vrsta. Ostaju i dalje netaknuta direktna plaćanja do 5.000 eura godišnje po posjedu. Do 2012. godine za ostale primatelje sredstva se postupno smanjuju za 10%. Onom korisniku koji iznosom poticaja prelazi 300.000 eura godišnje ti se poticaji još dodatno smanjuju za 4%. Sve to govori u prilog navedenome opredjeljenju.

Kad je riječ o poljoprivredi u kontekstu pretpristupnih pregovora za ulazak u EU, teško se snaći u šumi glasova. Naime, ne stječe se baš dojam da je hrvatska javnost svjesna tog generalnog usmjerenja u agraru Unije, kao ni da Hrvatska stremi tome idealu...

ING. PERINIć: Doista, teško se snaći u šumi glasova. Štošta se zamagljuje da bi se prikrili, jednostavno rečeno, neuspjeli potezi. Imao sam u svojoj praksi jednoga direktora koji bi nakon završenog projekta i silnih hvala koje su nam upućivali postavljao pitanje: A u čemu smo pogriješili? I to si pitanje treba znati postaviti.

Biste li malo pojasnili sam proces pregovora kad je riječ o poljoprivredi. O čemu se zapravo pregovara?

ING. PERINIć: Podnošenjem zahtjeva za članstvo i stjecanjem statusa kandidata, Hrvatska je preuzela obvezu usvajanja i primjene cjelokupne pravne stečevine, i o tome se ne pregovara. Pregovara se o tome jesmo li, i kada, spremni u potpunosti preuzeti pravnu stečevinu, dakle o odgodama primjene pojedinih europskih pravila, prijelaznim razdobljima, poticajima, kvotama (za mlijeko i šećer), fondovima. Tijekom rujna 2008. godine na zatvorenoj sjednici Vlade usvojena je pregovaračka platforma, ili stajališta, za 11. poglavlje »Poljoprivreda i ruralni razvoj«. Krajem rujna poslao sam zahtjev predsjednici Nacionalnog odbora da tu platformu dobijem na uvid, no odbijen sam uz obrazloženje da postoji konsenzus sudionika pregovaračkog procesa o nedostupnosti platforme javnosti. Upućen sam na glavnog pregovarača i Vladu, od čijih sam ureda zatražio dokument 5. studenoga. Do danas mojemu zahtjevu nije udovoljeno. Mislim da kriti od javnosti u kojemu će smjeru pregovori ići ima uvijek negativan protuučinak. Meðutim, iz medija se saznaje da postoji ukupno 30-ak zahtjeva, i traži se 7 iznimaka, odnosno prijelaznih razdoblja. Ne bih nagaðao o kojim je sadržajima riječ.

Prioritet u pregovorima mora biti pozitivan financijski rezultat u priljevima i troškovima iz proračuna EU-a. U našem slučaju naglasak treba staviti na fondove za ruralni razvoj, rekonstrukciju veterinarske službe, mesne industrije u skladu s EU-normama te dogovoriti optimalan sustav poticaja.

No pregovori su tek jedna strana. Druga strana je priprema za ulazak u Uniju. Iz iskustava iz svoje profesionalne karijere smatram kako je prije svega riječ o organizacijskom projektu, koji mora biti meðuresorski dobro koordiniran i kompetentno pripreman i upravljan, što nažalost kod nas nije bio slučaj. Puno toga je propušteno. Prije svega tu mislim na vrijeme za dobru pripremu reformâ, za pravodobnu prilagodbu i za postavljanje institucionalnih okvira na operativnoj razini, tj. operativno sposobnih i agilnih agencija umjesto razvijanja »superministarstva«. Istodobno se moglo po uzoru na Sloveniju simulirati europsku zajedničku politiku, kod toga u hodu prilagoðavati vlastito zakonodavstvo, standardizirati statistike (jako su važne jer se na temelju njih isplaćuju poticaji) i tehnički rad te postupno bogatiti svoj proračun iz pretpristupnih fondova. Najgore je što se iz pretpristupnih fondova Unije povuklo svega 5% ukupno raspoloživih sredstava. Dopustite da to nazovem neodgovornom lijenošću, ali i nekompetentnošću hrvatske administracije. Koliko je manevarskog ali i nužnog vremena ostalo za popravak? Moram reći - vrlo malo. Kao otegotnu okolnost treba uzeti i ekonomsku krizu koja nam kuca na vrata, a i to što je naša praksa potpora u bitnom raskoraku s agrarnom politikom EU-a.

Zašto, meðutim, taj proces razvoja zadrugarstva po uzoru na zemlje Unije teče (pre)sporo? Je li riječ o svojevrsnoj tromosti naslijeðenoj iz bivšeg sustava?

ING. PERINIć: Nije u pitanju tromost, nego grijeh administrativnih i ostalih odgovornih struktura. Baš svi čimbenici moraju položiti ovaj ispit i očitovati svoju spremnost na uvoðenje modela EU-zadrugarstva na hrvatsko selo. Time će pokazati jesu li se voljni odreći staroga mentalnog sklopa i dosadašnjih zabluda hrvatske poljoprivredne politike. A ne više kao danas, potporama, obilato iz državnog proračuna pomagati bivše mastodonte kojima je samo promijenjen vlasnik. Ako se to ne dogodi, doista postoji opasnost da se hrvatski seljak kroz pretpristupno razdoblje, ili nastavkom stare prakse pomoću eventualnih odgoda traženih u pretpristupnim pregovorima - dobivši vrijeme, ali i legitimitet novim Zakonom o poljoprivrednom zemljištu - pretvori u golu najamnu radnu snagu na otkupljenoj ili iznajmljenoj vlastitoj zemlji.

Kad se postavlja pitanje što se još može učiniti, nameću se neka presudna područja. Jedno od njih je pitanje rasparceliranosti našeg zemljišta kao ograničavajući čimbenik. Kako s time stoje stvari?

ING. PERINIć: Rasparceliranost je s jedne strane naš velik hendikep, no s druge je strane naša velika prednost. Zašto prednost? Zato što EU nudi neke modele koji predviðaju organiziranu mogućnost bavljenja poljodjelstvom i na takvim površinama zemljišta. Seljak se tu pojavljuje kao vlasnik svojega hektara, svojega grla stoke, svoje šume, udružujući se s nekim drugim i stvarajući jednu interesnu zajednicu ili povezanost na zajedničkom proizvodu ili nečemu što je ekonomski održivo. Riječ je o konceptu EU-zadruga.

Prema podacima do kojih sam uspio doći, postoji oko 890.000 ha u vlasništvu države. Zakonom iz 1991. to je državno zemljište preneseno u ovlast lokalne samouprave, da bi 1994. godine u obliku davanja u najam, prodaju, koncesiju, doživotno uživanje ili čak darivanje bilo iskorišteno oko 310.000 ha, dok je ostatak ostao nerasporeðen. Taj ostatak, prema dostupnim izvorima, iznosi oko 560.000 ha te predstavlja velik potencijal. Te bi zalihe obradivog zemljišta mogle, ne čekajući Europsku Uniju, dakle nove interesente, nove moguće gospodare, postati temelj za restrukturiranje hrvatskoga gospodarskog poljoprivrednog sektora. Naravno, ako za to postoji politička volja. Riječ je o jedinstvenoj prigodi i mogućnosti za takav oblik okrupnjavanja. Prije svega tu mislim na obiteljska gospodarstva. Novim se zakonom o zemljištu, koji bi trebao stupiti na snagu krajem ove godine, predlaže zemljišni maksimum od čak 300 ha oranica, bez obzira radi li se o obiteljskom gospodarstvu ili o pravnoj osobi. Za ilustraciju, bivši kombinati, takozvani socijalistički mastodonti - kako smo ih zvali - koji su samo promijenili vlasnika, imaju u prosjeku oko 160 hektara.

To nerasporeðeno zemljište je mrtvi kapital. Dosadašnja iskustva i način na koji se njime upravljalo nisu dobra. No postoje i drugi razlozi neiskorištenosti poljoprivrednog zemljišta u Hrvatskoj. Ovdje mislim na privatno zemljište. Razlog je nemotiviranost, a njezin je uzrok, uz starost stanovništva, i hrvatski sustav potpora.

Upravo je sustav potpora EU-a različit od hrvatskoga sustava...

ING. PERINIć: Novost za hrvatske poljoprivrednike bit će način poticajima koji EU provodi od 2005. godine. Naime, naša poljoprivredna proizvodnja, posebno za proizvodnju mlijeka i svinjskog mesa za koje nema poticaja u E-u ili su vrlo mali, postavljena je tako da pogoduje velikim proizvoðačima. Sadašnji sustav hrvatskih poticaja za mlijeko, prema izjavi samoga pomoćnika ministra poljoprivrede, u Hrvatskoj je 3,5 puta veći od starih članica Unije i svojevrsna je tempirana bomba. Mnogi bi se, naime, mogli naći iznenaðeni... Pogodovanje velikima dovelo je da današnja raspodjela izravnih poticaja u odnosu na EU-poticaje bilježi nekoliko apsurda. Dok samo 4,9 europskih posjeda prima poticaje veće od 300.000 eura godišnje, u Hrvatskoj pravo na tu visinu poticaja ostvaruje čak njih 17,5%. Prednjače bivši kombinati Belje, Agrolaguna, Kutjevo i Vupik. Prosječno hrvatsko gospodarstvo godišnje dobije oko 25.000 kuna ili 3.500 eura, što je još uvijek daleko manje od onih 5.000 eura koji u EU-u ostaju nepromijenjeni.

Ne samo da ste to isticali u svojim nastupima, nego se iz gotovo svakoga Vašeg odgovora dade iščitati kako bi razvoj zadrugarstva bilo prikladno rješenje za mnoge nevolje hrvatskoga agrara... Biste li nešto rekli o zadrugarstvu u svjetlu skorog pristupa EU-u?

ING. PERINIć: Zadrugarstvo Europske Unije jest sustav bitno različit od ostalih poslovnih sustava koji funkcioniraju na globalnom svjetskom tržišnom gospodarstvu te primarno štiti seljaka i seljački prostor. Prema smjernicama Europske komisije iz 2001. godine i dokumenta Zadruge u poduzetničkoj Europi iz srpnja 2003, zadruge su skupine fizičkih ili pravnih osoba s posebnim načelima i pravilima poslovanja. To su načela demokratske strukture i nadzora, načelo podjele neto dobiti na osnovi jednakosti, zatim načelo prvenstva pojedinca koje se odražava u pravilu »jedan čovjek, jedan glas«. Osnovni je cilj da se poslovi moraju voditi na uzajamnu korist članova te da svaki član ostvaruje korist od poslova zadruge prema svome udjelu u zadruzi.

To su smjernice Unije. No naša je praksa opet na neki način drugačija. Zadrugarstvo je marginalizirano, zadruge se promatraju kao relikt komunističkog sustava i prvih godina hrvatske tranzicije napravljen je čitav niz strateških i koncepcijskih pogrešaka. Bez obzira na to, zadrugarstvo u Hrvatskoj naprosto mora odigrati značajnu ulogu u unapreðenju održivog gospodarskog razvoja poljoprivrede i sela. Da podsjetim, 50% poljoprivrede EU-a organizirano je zadružno, Nizozemska i Danska. U Francuskoj, čak 70%.

U tom je pogledu za nas kao tranzicijsku zemlju zanimljiva Poljska. Kod njih je, primjerice, sustav mljekarstva organiziran tako da je samo 20% mljekara u rukama stranog ili krupnog kapitala, dok je ostatak, 80%, u rukama zadruga, dakle proizvoðača. Tako uspostavljeni sustav potican je iz fondova Unije, uspostavljen je na bazi dragovoljnosti, donosi odluke demokratski, demokratski se regulira. A što je najvažnije: i onaj najmanji proizvoðač je ravnopravan svojim glasom onom velikom. Tretira se kao suvlasnik, na temelju svog udjela, bez obzira je li to jedna krava ili jedna parcela. Zadruga posjeduje svoje preraðivačke pogone, hladnjače, prijevoz, laboratorije... Sad usporedite jednog poljskog seljaka i jednog hrvatskog seljaka!

Poticaji se u takvom sustavu isplaćuju zadruzi, a zadruga preuzima svu odgovornost za utvrðivanje elemenata tržišta i rizik. Naravno da je tu bitan dobar menadžer. Tako organizirani proizvoðači ne mogu biti iznenaðeni reakcijama tržišta ili ucjenjivani od preraðivačkog sektora. Stoga je europsko grupacijsko organiziranje, EU-zadrugarstvo, doprinos razvoju, demokratizaciji hrvatskog društva i brana njegovoj tajkunizaciji.

 

Glas Koncila