Seljaci će ponovno sijati tavanuu!?
Posljednjih desetak
godina moglo se vrlo često čuti kako je hrvatsko sjemenarstvo doseglo
vrlo visoku razinu, posebice kad je riječ o kvaliteti proizvedenog
sjemena, na čemu nam mogu pozavidjeti čak i neke od zemalja Europske
unije. Prema riječima mr. sc. Ivana Ðurkića, ravnatelja Zavoda za
sjemenarstvo i rasadničarstvo Osijek, u Republici Hrvatskoj se već due
vrijeme u sjetvi, u gotovo 100-postotnom iznosu, korisiti doraðeno
certificirano i deklarirano sjeme, što jamči i kvalitetnu proizvodnju.
- Sjetvi doraðenog
certificiranog i deklariranog sjemena u Hrvatskoj pridonijelo je,
izmeðu ostaloga, to što je drava uvela isplatu poticaja samo za one
površine na kojima je sijano deklarirano sjeme, a značajno je
pripomogla i educiranost naših poljoprivrednih proizvoðača, kae mr.
Ðurkić te napominje kako bi ulaskom Hrvatske u EU njezino sjemenarstvo
moglo - nazadovati!
- Naime, u Europskoj uniji postoji tzv. farmersko sjeme koje poljoprivredni proizvoðači ostavljaju nakon etve, što je posebice izraeno kod sjetve itarica. U Engleskoj je to, primjerice, uobičajeno već više od desetak godina, a posljednjih godina primjenjuje se i u Njemačkoj, Danskoj, Nizozemskoj i Austriji. Sjetva takvog sjemena posebice je izraena u Maðarskoj, Poljskoj, češkoj i Slovačkoj. Sjetva takvog sjemena mogla bi u našoj zemlji prouzročiti dosta problema. U Austriji se, primjerice, zbog sjetve tzv. farmerskog sjemena pojavio velik problem s pojavom bolesti Tilletia tritici, kae mr. Ðurkić.
Povratak tavanuše, ali i bolesti
Ulaskom Hrvatske u Europsku uniju moglo bi se dogoditi da sav dugogodišnji trud i ulaganja padnu u vodu ako se zakonski otvori mogućnost poljoprivrednim proizvoðačima da ponovno mogu sijati sjeme iz vlastite proizvodnje.
Naime, mnogi se sjećaju koliko je Hrvatska imala problema kada je bila dozvoljena sjetva tzv. tavanuše, netretirane pšenice koju su prije seljaci, nakon etve, spremali na tavane, a u jesen, pritisnuti neimaštinom, umjesto kupnje kvalitetnog sortnog, deklariranog sjemena uglavnom sijali svoju tavanušu. Sjetva takvog sjemena dovela je pojave bolesti pšenice, u narodu znane kao smrdljiva snijet koja je sve do 1999. godine, kada je Ministarstvo poljoprivrede dobivanje dravnih potpora za sjetvu pšenice uvjetovalo obveznom kupnjom deklariranog sjemena, činila velike štete. Bolest je tada, 1999. godine, zahvaljujući Ministarstvu poljoprivrede s ovih prostora bila gotovo iskorijenjena. Inače, ta se bolest gotovo u pravilu javlja na mjestima gdje se sije netretirano sjeme pšenice, ili je kakvoća tretiranja loša. Prvi znakovi bolesti uočavaju se tek u vrijeme klasanja ita, a kad se zaraza uoči, vlasnik zaraene parcele mora o tome izvijestiti upanijsku inspekciju zaštite bilja koja će narediti uništavanje cijele table pod takvom pšenicom, odnosno ona mora biti zakopana pod nadzorom poljoprivrednih inspektora.
Mr. Ðurkić smatra kako će se vjerojatno zakonski morati otvoriti mogućnost sjetve takvog sjemena, meðutim prije toga bi se, ističe, trebalo intenzivnije raditi na edukaciji proizvoðača kako bi shvatili da takvo sjeme sigurno neće imati kvalitetu na koju su se proteklih godina navikli, ponajprije u lošim vlanijim godinama.
Uvozimo kvalitetno sjeme
Kad je riječ o cjelokupnom hrvatskom sjemenarstvu danas, mr. Ðurkić ističe kako proizvodnja uglavnom zadovoljava potrebe, a nešto visokih kategorija sjemena se i uvozi.
- Hrvatska jedino ne proizvodi sjeme suncokreta i šećerne repe. Jedan od razloga zašto nema proizvodnje sjemena suncokreta jest i taj što su za njime vrlo male potrebe, jer su smanjenje površine pod suncokretom te je na godinu potrebno samo 150 do 200 tona sjemena, i gotovo sto posto je udjel stranih, introduciranih hibrida, a stranim kompanijama ne isplati se u Hrvatskoj proizvoditi tako male količine sjemena. Najviše površina pod suncokretom Hrvatska je imala 1999. godine, kada je sveukupnih površina pod uljaricama bilo 125.000 ha. Od tada pa do danas površine su se smanjivale izmeðu ostaloga i zbog toga jer visina poticaja nije bila dobro izbalansirana. Sjeme šećerne repe Hrvatska je proizvodila na Institutu za šećernu repu u Osijeku, meðutim privatizacijom te tvrtke ta je proizvodnja ugašena. Poseban problem u Hrvatskoj predstavlja i proizvodnja sjemenskog krumpira. Hrvatska neopravdano uvozi velike količine sjemena krumpira, djelomice i zbog toga što se nisu izdiferencirali pravi proizvoðači sjemenskog krumpira koji nisu svladali tehnologiju proizvodnje ili nemaju dovoljno kvalitetnih površina na kojima mogu ostvariti pravilnu plodosmjenu, a nedostatak je i skladišnih kapaciteta. Stoga smatram da ako elimo povećati proizvodnju sjemenskog krumpira, moramo se okrenuti Slavoniji i Baranji, gdje ima dovoljno površina, kae Ðurkić, te dodaje kako se u proizvodnji mora osigurati navodnjavanje i sagraditi uvjetni skladišni kapaciteti.
Hrvatski sadni materijal kvalitetniji od uvoznog
Provedbom Operativnog programa podizanja trajnih nasada u Hrvatskoj je posljednjih nekoliko godina značajno povećana proizvodnja sadnog materijala. - Naši su rasadničari kroz taj program prepoznali šansu za povećanje dohotka te su povećali i proizvodnju sadnog materijala. Tako se godišnja proizvodnja loznih cjepova kreće oko 6 do 7 milijuna komada, a voćnih sadnica oko 3,5 milijuna. Valja istaknuti da se kroz povećanje proizvodnje sadnog materijala povećala i njegova kvaliteta, kae mr. Ðurkić te zaključuje kako je praksa pokazala da je sadni materijal proizveden u Hrvatskoj kvalitetniji od uvoznog.
- Naime, u Europskoj uniji postoji tzv. farmersko sjeme koje poljoprivredni proizvoðači ostavljaju nakon etve, što je posebice izraeno kod sjetve itarica. U Engleskoj je to, primjerice, uobičajeno već više od desetak godina, a posljednjih godina primjenjuje se i u Njemačkoj, Danskoj, Nizozemskoj i Austriji. Sjetva takvog sjemena posebice je izraena u Maðarskoj, Poljskoj, češkoj i Slovačkoj. Sjetva takvog sjemena mogla bi u našoj zemlji prouzročiti dosta problema. U Austriji se, primjerice, zbog sjetve tzv. farmerskog sjemena pojavio velik problem s pojavom bolesti Tilletia tritici, kae mr. Ðurkić.
Povratak tavanuše, ali i bolesti
Ulaskom Hrvatske u Europsku uniju moglo bi se dogoditi da sav dugogodišnji trud i ulaganja padnu u vodu ako se zakonski otvori mogućnost poljoprivrednim proizvoðačima da ponovno mogu sijati sjeme iz vlastite proizvodnje.
Naime, mnogi se sjećaju koliko je Hrvatska imala problema kada je bila dozvoljena sjetva tzv. tavanuše, netretirane pšenice koju su prije seljaci, nakon etve, spremali na tavane, a u jesen, pritisnuti neimaštinom, umjesto kupnje kvalitetnog sortnog, deklariranog sjemena uglavnom sijali svoju tavanušu. Sjetva takvog sjemena dovela je pojave bolesti pšenice, u narodu znane kao smrdljiva snijet koja je sve do 1999. godine, kada je Ministarstvo poljoprivrede dobivanje dravnih potpora za sjetvu pšenice uvjetovalo obveznom kupnjom deklariranog sjemena, činila velike štete. Bolest je tada, 1999. godine, zahvaljujući Ministarstvu poljoprivrede s ovih prostora bila gotovo iskorijenjena. Inače, ta se bolest gotovo u pravilu javlja na mjestima gdje se sije netretirano sjeme pšenice, ili je kakvoća tretiranja loša. Prvi znakovi bolesti uočavaju se tek u vrijeme klasanja ita, a kad se zaraza uoči, vlasnik zaraene parcele mora o tome izvijestiti upanijsku inspekciju zaštite bilja koja će narediti uništavanje cijele table pod takvom pšenicom, odnosno ona mora biti zakopana pod nadzorom poljoprivrednih inspektora.
Mr. Ðurkić smatra kako će se vjerojatno zakonski morati otvoriti mogućnost sjetve takvog sjemena, meðutim prije toga bi se, ističe, trebalo intenzivnije raditi na edukaciji proizvoðača kako bi shvatili da takvo sjeme sigurno neće imati kvalitetu na koju su se proteklih godina navikli, ponajprije u lošim vlanijim godinama.
Uvozimo kvalitetno sjeme
Kad je riječ o cjelokupnom hrvatskom sjemenarstvu danas, mr. Ðurkić ističe kako proizvodnja uglavnom zadovoljava potrebe, a nešto visokih kategorija sjemena se i uvozi.
- Hrvatska jedino ne proizvodi sjeme suncokreta i šećerne repe. Jedan od razloga zašto nema proizvodnje sjemena suncokreta jest i taj što su za njime vrlo male potrebe, jer su smanjenje površine pod suncokretom te je na godinu potrebno samo 150 do 200 tona sjemena, i gotovo sto posto je udjel stranih, introduciranih hibrida, a stranim kompanijama ne isplati se u Hrvatskoj proizvoditi tako male količine sjemena. Najviše površina pod suncokretom Hrvatska je imala 1999. godine, kada je sveukupnih površina pod uljaricama bilo 125.000 ha. Od tada pa do danas površine su se smanjivale izmeðu ostaloga i zbog toga jer visina poticaja nije bila dobro izbalansirana. Sjeme šećerne repe Hrvatska je proizvodila na Institutu za šećernu repu u Osijeku, meðutim privatizacijom te tvrtke ta je proizvodnja ugašena. Poseban problem u Hrvatskoj predstavlja i proizvodnja sjemenskog krumpira. Hrvatska neopravdano uvozi velike količine sjemena krumpira, djelomice i zbog toga što se nisu izdiferencirali pravi proizvoðači sjemenskog krumpira koji nisu svladali tehnologiju proizvodnje ili nemaju dovoljno kvalitetnih površina na kojima mogu ostvariti pravilnu plodosmjenu, a nedostatak je i skladišnih kapaciteta. Stoga smatram da ako elimo povećati proizvodnju sjemenskog krumpira, moramo se okrenuti Slavoniji i Baranji, gdje ima dovoljno površina, kae Ðurkić, te dodaje kako se u proizvodnji mora osigurati navodnjavanje i sagraditi uvjetni skladišni kapaciteti.
Hrvatski sadni materijal kvalitetniji od uvoznog
Provedbom Operativnog programa podizanja trajnih nasada u Hrvatskoj je posljednjih nekoliko godina značajno povećana proizvodnja sadnog materijala. - Naši su rasadničari kroz taj program prepoznali šansu za povećanje dohotka te su povećali i proizvodnju sadnog materijala. Tako se godišnja proizvodnja loznih cjepova kreće oko 6 do 7 milijuna komada, a voćnih sadnica oko 3,5 milijuna. Valja istaknuti da se kroz povećanje proizvodnje sadnog materijala povećala i njegova kvaliteta, kae mr. Ðurkić te zaključuje kako je praksa pokazala da je sadni materijal proizveden u Hrvatskoj kvalitetniji od uvoznog.
www.glas-slavonije.hr