Poljoprivreda tone na razinu 50-ih jer se vodi političkim voluntarizmom
Rast cijena hrane u svijetu, ali i Hrvatskoj ponovno je otvorio pitanje konkurentnosti hrvatske poljoprivrede. Dok se u javnosti loptica prebacuje na trgovinu, visoke mare, skupu sirovinu i sušu, Stipan Bilić, direktor u HUP-u, koji kae da je jedini plaćeni lobist za poljoprivredu u Hrvatskoj, tvrdi da problem prvo treba traiti u svom dvorištu. Nekonkurentna usitnjena proizvodnja, politički voluntarizam u poljoprivredi i nepostojanje poljoprivredne politike s jasnim ciljem što se eli, doveli su do pada proizvodnje koja se opasno pribliava razini iz 50-ih godina prošlog stoljeća. Gdje je hrvatska poljoprivreda danas kad cijene sirovina, a time i hrane vrtoglavu rastu?
- Hrvatska nema prirodne mogućnosti za razvoj poljoprivrede kao velike i dominantne gospodarske grane. Iako imamo površine koje imaju prirodne uvjete za jeftinu proizvodnju, to ne koristimo, a na većini zemljišta potrebna su velika ulaganja za podizanje njihova boniteta. U izvozu osnovnih poljoprivrednih proizvoda nemamo nikakve šanse i cjelokupna poljoprivreda mora biti usmjerena na prehrambenu industriju i nacionalnu potrošnju. U usporedbi sa zemljama EU, vrijednost naše poljoprivredne proizvodnje iznosi 1,5 milijardi, a u zemljama EU 350 milijardi eura. Kada ovdje govorim, pod poljoprivredom podrazumijevam proizvodnju sirovina, a ne preraðenih proizvoda.
Iako ima potencijal, poljoprivredi ipak ne cvjetaju rue?
- Da, unatoč tome naša poljoprivreda tone. Prema statističkim podacima, proizvodnja hrane 1989. godine, u odnosu na kraj 50-ih, bila je veća za 72 posto, 1999. za 53 posto, a 2006. samo za 32 posto. Dakle, naša je poljoprivredna proizvodnja od 1999. smanjena za 21 indeksni poen, a lani je došlo do daljnjeg smanjenja. Iako imamo zemljišnih potencijala, proizvodnja pada, a uvoz se povećava. Od suficita iz 1993. došlo je do toga da je 2003. uvoz prvi put premašio milijardu dolara, a 2007. bio je veći od dvije milijarde dolara.
Kakve su reforme potrebne do ulaska u EU?
- Ako elimo reformirati poljoprivredu i povećati proizvodnju, reforma mora počivati na dva temelja. Prvi je da domaća proizvodnja mora biti obilna, kvalitetna i jeftina kako bi bila prihvatljiva prehrambenoj industriji i potrošačima. Drugo, reforma mora anticipirati naš ulazak u EU. Svrha poljoprivrede je proizvodnja sirovina kojih mora biti dovoljno i moraju biti jeftine. Samo na takvim sirovinama moguće je razvijati nacionalnu prehrambenu industriju koja će moći i izvoziti. Nekvalitetni i skupi proizvodi potiču uvoz i dokidaju opskrbu domaćeg trišta iz domaće proizvodnje.
Da bi se ostvarila jeftina i kvalitetna proizvodnja, ukupan volumen proizvodnje mora biti veći od domaćih potreba. Naša proizvodnja mora se povećati sa sadašnjih deset na najmanje 25 milijardi kuna i mora se eliminirati sivo trište. Cijene na unutarnjem trištu mogu biti na razini svjetskih cijena ili više. Mogu biti nie samo kad imamo viškove. U slučaju manjkova, kao što je sada, naše su cijene veće od svjetskih pa nije moguće izvoziti prehrambene proizvode. Zato se naš izvoz temelji na uvoznim sirovinama i nije konkurentan.
Zemlje EU donijele su novu politiku poticaja koja za stare članice stupa na snagu 2013., a za nove odmah nakon prijema u EU. Iz tog dijela nije moguće očekivati veće potpore jer, osim nas, ima mnogo zemalja koje imaju siromašne i velike ruralne prostore. Prema grubim procjenama, od fondova EU za poljoprivredu mi ne moemo očekivati više od 200 milijuna eura, a danas su naše potpore više od 400 milijuna. U EU smatraju da farme manje od 20 hektara ne bi trebale imati potpore jer bi godišnje ukupna vrijednost potpora bila manja od 3500 eura, što je beznačajan iznos za odravanje takvih imanja.
Ostalo nam je premalo vremena za radikalan zaokret?
- Nakon ulaska u EU bit ćemo dio velikog trišta i postojeća visoka carina na uvoz proizvoda iz zemalja EU neće pruati zaštitu našoj proizvodnji koja za razinu carine i moe biti skuplja na domaćem trištu, a to znači da do ulaska u EU moramo imati konkurentnu proizvodnju prema normama EU.
Poznato je da u EU tri tone itarica pokrivaju samo direktne troškove, gnojivo, gorivo, sjeme i zaštitna sredstva, a potrebne su još najmanje dvije tone za pokriće ostalih troškova i zaradu. Kako niti jedna zemlja u Europi nema konkurentnu poljoprivredu a da ima sitna imanja i siromašne seljake, moramo napustiti naše političke iluzije o poticanju proizvodnje koja je nekonkurentna.
HSS, koji je dobio voðenje poljoprivrede, često navodi Bavarsku kao idealan model za naš agrar?
- Tijekom nedavne izborne kampanje isticalo se da je u Bavarskoj prosječna veličina imanja pet hektara, ali taj je primjer netočan. Kada se izuzmu oni koji imaju manje od hektra, prosječna veličina bavarskih imanja je 27 hektara. No, kada se uzmu samo ona imanja kojima je poljoprivreda jedino zanimanje, površina tih imanja iznosi 38 hektara.
Kako Bavarska u Njemačkoj ima status drave s malim imanjima, a naš prosjek od 2,9 hektara deset je puta manji od bavarskog. Ako elimo podravati sadašnju strukturu imanja, onda podravamo to da naš seljak radi deset puta manje od bavarskog i da ima deset puta manja primanja, a to je nemoguće.
Prema onome što govorite, proizlazi da su seljaci glavni generator nazadovanja poljoprivrede?
- U EU je poljoprivredna politika imala za cilj poticati povećanje poljoprivrednih imanja do prosječne veličine od 80 hektara. Kada imanja takve veličine budu dominantna, potpore neće biti potrebne. Danas se u EU 80 posto proizvodnje ostvari na imanjima većim od 60 hektara. Politika poticaja obuhvaća 15-ak proizvoda i za njih su isplaćeni poticaji znatni te pridonose smanjenju cijene u odnosu na svjetske cijene. Mi, pak, umjesto povećanja imanja potičemo njihovo usitnjavanje, umjesto da poticaje isplaćujemo za malen broj proizvoda (10 - 15), mi potičemo oko 200 proizvoda.
U Njemačkoj koja obraðuje 17 milijuna hektara, samo 150.000 proizvoðača dobiva poticaje, a mi na 810.000 hektara imamo isti broj korisnika. U osnovi radimo upravo suprotno od onoga što se radi u zemljama EU, a najavljujemo mjere kojima se potiče daljnje usitnjavljanje i daljnje povećanje broja korisnika poticaja.
Kakav vam se čini HSS-ov program za povratak na selo?
- Povratak na selo je zanimljiv sociološki fenomen i vrlo interesantna ideja. Posljednjih 50-ak godina neki su to pokušvali ostvariti, i to neuspješno, a takvi su pokušaji zabiljeeni u dalekoistočnim zemljama. Danas na našem selu ivi oko 450.000 stanovnika, od kojih je 100.000 radno sposobno. Oni, kad se izuzme zemljište na kojemu rade zaposlenici u poduzećima, na preostalim površinama ne mogu preivljavati jer ne mogu konkurentno proizvoditi. Realno, na zemlji naših seljaka konkurentno moe raditi još najviše 30.000 seljaka. Ako se ne otvori proces zapošljavanja tih ljudi na lokalnoj razini, i to izvan poljoprivrede, ubrzo ćemo na selu, umjesto 450.000, imati 100.000 stanovnika.
Što treba hitno napraviti u poljoprivredi?
- Najprije se trebamo osloboditi političkog voluntarizma i na poljoprivredu gledati kao na konkurentni oblik proizvodnje. Tako ćemo imati osnovu za zdrav odnos prema suvremenoj poljoprivredi. Nakon ulaska u EU nećemo imati prostora, ni mogućnosti samostalno razvijati poljoprivredu jer ona spada pod zajedničku politiku.
Sve to moramo napraviti do ulaska u EU ili početi planove poticanja poljoprivrede, a tijekom pregovaranja osigurati pravo da i nakon ulaska završimo te planove. U tom je slučaju nuno da drava hitno pokrene program ureðenja zemljišta i odvodnje viškova vode, u vrijednosti od 250 do 300 milijuna eura. Istodobno mora pokrenuti projekt izmjene strukture seljačkih imanja i urediti da 20 do 30 tisuća imanja organizira proizvodnju na barem 600.000 hektara. Tu investiciju, koja bi se odvijala po dravnom programu kao što je to bilo provedeno i u dravama EU, financirale bi banke na isti način i po istim uvjetima kako su to radili sadašnji vlasnici naših banaka u svojim domicilnim zemljama. Ta bi investicija iznosila šest do sedam milijardi eura. Prema tome, u poljoprivredu treba hitno investirati, investirati i opet investirati.
Kako objašnjavate činjenicu da je hrana u Hrvatskoj sve skuplja i već dosee 87 posto prosjeka EU?
- U Hrvatskoj nemamo niti jednu instituciju koja bi stručno pratila cijene poljoprivrednih proizvoda i o tome nemamo objektivno utvrðene činjenice. Cijene poljoprivrednih proizvoda, bez ikakvog poznavanja stvarnih fenomena u tim cijenama, mogu komentirati i problematizirati političari koji tome pristupaju politikantski i bez odgovornosti.
Poznato je da u poljoprivredi postoje nepravilna, ali zakonita kolebanja cijena. Drugo što je problem, a o čemu se kod nas ne vodi računa, jest da u razvijenim zemljama u maloprodajnim cijenama hrane poljoprivredni proizvoðači sudjeluju deset do 20 posto, a sve ostalo su troškovi logistike, prerade, kapitala, nepoljoprivrednih sastojaka, energije i sl. Tako u cijeni kruha samo 15 do 18 posto otpada na vrijednost pšenice, pa kada bi pšenica bila besplatna, kruh bi mogao biti jeftiniji za taj iznos.
Mi kao drava imamo slobodan uvoz, a cijene rastu ako imamo deficit. Tada razina cijena sa svjetskog trišta, uz troškove uvoza i odgovarajuću carinu, odreðuje razinu domaćih cijena. Naše su cijene više nego u okolnim zemljama zato što je u okruenju PDV na hranu u prosjeku deset, a kod nas 22 posto, i to znatno povećava cijene. Kod nas od 1993., otkad imamo deficit, visina cijena sa svjetskog trišta nivelira razinu domaćih cijena. No, da smo i suficitarni, velike promjene sa svjetskog trišta u nešto bi manjoj mjeri utjecale na porast cijena na našem trištu.
Vi ipak na poljoprivredu gledate s pozicije poduzeća koja nikad nisu digla glas protiv loše poljoprivredne politike?
- Poduzeća su dovedena u situaciju da se ne smiju buniti jer je zemljište koje imaju u dravnom vlasništvu i mogu im ga preko noći oduzeti i podijeliti. Svaki direktor zna da ako bi se pobunio, mogao bi ostati bez zemljišta.
Poljoprivreda ima svrhu proizvoditi jefitino, a naši seljaci, ovakvi kakvi jesu, to ne mogu na svojim usitnjenim imanjima. Moramo priznati da bi prehrambena industrija bila sretna da ih nema ni ovakve kakvi jesu, usitnjene i skupe, jer bi u tom slučaju mogla traiti sirovinu u cijelom svijetu. Prisiljavati industriju da kupuje sirovinu lošije kvalitete i po višim cijenama moe je samo upropastiti, a kad nema nje, ni poljoprivreda nema smisla.
Zašto nikad niste sa svojim idejama išli pred Vladu?
- Mogu vam pokazati cijelu skriptu naših zahtjeva koje smo uputili Vladi, ali nitko ne eli stručno razgovarati o problemu poljoprivrede s tvrtkama. Odgovorno tvrdim da smo 30-ak puta traili da razgovaramo o pojedinim proizvodnjama. Jedini sam plaćeni lobist u poljoprivredi i ako poduzeća proizvode 60 posto, a nemaju nikakav utjecaj na dravnu politiku, to nikako nije dobro. Na kraju proizlazi da u Hrvatskoj netko organizirano uništava poljoprivredu. Ne znam je li riječ o političkom voluntarizmu ili nepoznavanju problema, no znam da se naše sugestije i prijedlozi ne slušaju.
Danas svi hvale bivšeg ministra čobankovića i tvrde da je jedan od najsposobnijih ministara, no kada pogledate činjenice, vidite da je u njegovu mandatu proizvodnja nastavila padati, a uvoz se s milijardu popeo na više od dvije milijarde dolara. Moda sam ja u krivu ili ništa ne shvaćam, ali, evo, navest ću jedan podatak: cijeli EU izvozi izvan granica Unije za 68 milijardi eura, a uvozi za 70 milijardi eura, dakle ima deficit od dvije milijarde. Mi sami smo već blizu deficita od milijarde.
Stalno govorite o lošim seljacima, ali ni prehrambena industrija nema senzacionalan uspjeh u izvozu?
- Prehrambena industrija moe biti konkurentna onoliko koliko dobiva jeftine i dobre sirovine te onoliko koliko je tehnički i marketinški sposobna zadrati odreðena trišta. Mi na Zapadu nikad nismo imali šanse, ali smo nekad drali istočna politička trišta, koja smo izgubili. Hrvatska je nekad izvozila u svijet i druge republike oko milijardu dolara, a uvozila oko 700 milijuna, odnosno imali smo suficit od 300 milijuna dolara. Jedino su Hrvatska i Srbija bile suficitarne. Danas Hrvatska ima katastrofalnu razmjenu, a Srbija je ipak zadrala svoju proizvodnju i lani je imala višak od 600 milijuna dolara.
Hoće li hrvatska poljoprivreda propasti kada uðemo u EU?
- Postoji jedna dobra izreka koju je srbijanski političar Nikola Pašić izrekao kad su mu savjetnici podnosili neki loš izvještaj. Rekao je: ‘Spasa nam nema, ali propasti ne moemo’. Bit će onako kako nas zatekne na ulasku, a glavno je pitanje elimo li mi sami kontrolirati proces u poljoprivredi ili će se on razvijati po inerciji.
činjenice protiv tvrdnji političara
Drava ‘ulupala’ 20 milijardi kuna u sektor koji nazaduje
Godine 1999. uveden je sustav poticaja. Drava je otad platila direktnih poticaja za oko 15 milijardi kuna i još barem četiri milijarde kuna indirektnih poticaja. Kada se tome pribroji samo deficit na uvozu hrane od oko 4,2 milijarde dolara, vidljivo je koliko smo novca “ulupali”, a poljoprivreda nam nazaduje.
Kad uðemo u EU...
Poticaj će se plaćati samo za poljoprivredne površine i to 150 eura po hektaru i još će se povećati ulaganja u ruralne prostore (sa sedam na 14 milijardi eura), s tim da će svaka drava EU 80 posto izdvajanja za ruralne prostore zadrati za svoje područje, a samo 20 posto ide u zajedničku blagajnu.
Iluzije o pšenici
U zemljama EU prosječan prinos itarica je 6,5 tona po hektaru. U nas poduzeća imaju 5 tona po hektaru (80 posto od prosjeka EU). Seljaci imaju 3,5 tone po hektaru. Moguće je donekle konkurirati s pet tona, ali sa 3,5 se ne moe opstati.
Ne moemo imati sve
Švicarska nam je slična po površini obraðene zemlje ali proizvodi u šest puta više nego mi. Da bi opstali švicarski seljaci, cijene na domaćem trištu su 80 do 100 posto veće nego u EU. Ali mi ne moemo ostati izolirani od EU i imati tako skupu proizvodnju pa su usporedbe sa Švicarskom krive.
- Hrvatska nema prirodne mogućnosti za razvoj poljoprivrede kao velike i dominantne gospodarske grane. Iako imamo površine koje imaju prirodne uvjete za jeftinu proizvodnju, to ne koristimo, a na većini zemljišta potrebna su velika ulaganja za podizanje njihova boniteta. U izvozu osnovnih poljoprivrednih proizvoda nemamo nikakve šanse i cjelokupna poljoprivreda mora biti usmjerena na prehrambenu industriju i nacionalnu potrošnju. U usporedbi sa zemljama EU, vrijednost naše poljoprivredne proizvodnje iznosi 1,5 milijardi, a u zemljama EU 350 milijardi eura. Kada ovdje govorim, pod poljoprivredom podrazumijevam proizvodnju sirovina, a ne preraðenih proizvoda.
Iako ima potencijal, poljoprivredi ipak ne cvjetaju rue?
- Da, unatoč tome naša poljoprivreda tone. Prema statističkim podacima, proizvodnja hrane 1989. godine, u odnosu na kraj 50-ih, bila je veća za 72 posto, 1999. za 53 posto, a 2006. samo za 32 posto. Dakle, naša je poljoprivredna proizvodnja od 1999. smanjena za 21 indeksni poen, a lani je došlo do daljnjeg smanjenja. Iako imamo zemljišnih potencijala, proizvodnja pada, a uvoz se povećava. Od suficita iz 1993. došlo je do toga da je 2003. uvoz prvi put premašio milijardu dolara, a 2007. bio je veći od dvije milijarde dolara.
Kakve su reforme potrebne do ulaska u EU?
- Ako elimo reformirati poljoprivredu i povećati proizvodnju, reforma mora počivati na dva temelja. Prvi je da domaća proizvodnja mora biti obilna, kvalitetna i jeftina kako bi bila prihvatljiva prehrambenoj industriji i potrošačima. Drugo, reforma mora anticipirati naš ulazak u EU. Svrha poljoprivrede je proizvodnja sirovina kojih mora biti dovoljno i moraju biti jeftine. Samo na takvim sirovinama moguće je razvijati nacionalnu prehrambenu industriju koja će moći i izvoziti. Nekvalitetni i skupi proizvodi potiču uvoz i dokidaju opskrbu domaćeg trišta iz domaće proizvodnje.
Da bi se ostvarila jeftina i kvalitetna proizvodnja, ukupan volumen proizvodnje mora biti veći od domaćih potreba. Naša proizvodnja mora se povećati sa sadašnjih deset na najmanje 25 milijardi kuna i mora se eliminirati sivo trište. Cijene na unutarnjem trištu mogu biti na razini svjetskih cijena ili više. Mogu biti nie samo kad imamo viškove. U slučaju manjkova, kao što je sada, naše su cijene veće od svjetskih pa nije moguće izvoziti prehrambene proizvode. Zato se naš izvoz temelji na uvoznim sirovinama i nije konkurentan.
Zemlje EU donijele su novu politiku poticaja koja za stare članice stupa na snagu 2013., a za nove odmah nakon prijema u EU. Iz tog dijela nije moguće očekivati veće potpore jer, osim nas, ima mnogo zemalja koje imaju siromašne i velike ruralne prostore. Prema grubim procjenama, od fondova EU za poljoprivredu mi ne moemo očekivati više od 200 milijuna eura, a danas su naše potpore više od 400 milijuna. U EU smatraju da farme manje od 20 hektara ne bi trebale imati potpore jer bi godišnje ukupna vrijednost potpora bila manja od 3500 eura, što je beznačajan iznos za odravanje takvih imanja.
Ostalo nam je premalo vremena za radikalan zaokret?
- Nakon ulaska u EU bit ćemo dio velikog trišta i postojeća visoka carina na uvoz proizvoda iz zemalja EU neće pruati zaštitu našoj proizvodnji koja za razinu carine i moe biti skuplja na domaćem trištu, a to znači da do ulaska u EU moramo imati konkurentnu proizvodnju prema normama EU.
Poznato je da u EU tri tone itarica pokrivaju samo direktne troškove, gnojivo, gorivo, sjeme i zaštitna sredstva, a potrebne su još najmanje dvije tone za pokriće ostalih troškova i zaradu. Kako niti jedna zemlja u Europi nema konkurentnu poljoprivredu a da ima sitna imanja i siromašne seljake, moramo napustiti naše političke iluzije o poticanju proizvodnje koja je nekonkurentna.
HSS, koji je dobio voðenje poljoprivrede, često navodi Bavarsku kao idealan model za naš agrar?
- Tijekom nedavne izborne kampanje isticalo se da je u Bavarskoj prosječna veličina imanja pet hektara, ali taj je primjer netočan. Kada se izuzmu oni koji imaju manje od hektra, prosječna veličina bavarskih imanja je 27 hektara. No, kada se uzmu samo ona imanja kojima je poljoprivreda jedino zanimanje, površina tih imanja iznosi 38 hektara.
Kako Bavarska u Njemačkoj ima status drave s malim imanjima, a naš prosjek od 2,9 hektara deset je puta manji od bavarskog. Ako elimo podravati sadašnju strukturu imanja, onda podravamo to da naš seljak radi deset puta manje od bavarskog i da ima deset puta manja primanja, a to je nemoguće.
Prema onome što govorite, proizlazi da su seljaci glavni generator nazadovanja poljoprivrede?
- U EU je poljoprivredna politika imala za cilj poticati povećanje poljoprivrednih imanja do prosječne veličine od 80 hektara. Kada imanja takve veličine budu dominantna, potpore neće biti potrebne. Danas se u EU 80 posto proizvodnje ostvari na imanjima većim od 60 hektara. Politika poticaja obuhvaća 15-ak proizvoda i za njih su isplaćeni poticaji znatni te pridonose smanjenju cijene u odnosu na svjetske cijene. Mi, pak, umjesto povećanja imanja potičemo njihovo usitnjavanje, umjesto da poticaje isplaćujemo za malen broj proizvoda (10 - 15), mi potičemo oko 200 proizvoda.
U Njemačkoj koja obraðuje 17 milijuna hektara, samo 150.000 proizvoðača dobiva poticaje, a mi na 810.000 hektara imamo isti broj korisnika. U osnovi radimo upravo suprotno od onoga što se radi u zemljama EU, a najavljujemo mjere kojima se potiče daljnje usitnjavljanje i daljnje povećanje broja korisnika poticaja.
Kakav vam se čini HSS-ov program za povratak na selo?
- Povratak na selo je zanimljiv sociološki fenomen i vrlo interesantna ideja. Posljednjih 50-ak godina neki su to pokušvali ostvariti, i to neuspješno, a takvi su pokušaji zabiljeeni u dalekoistočnim zemljama. Danas na našem selu ivi oko 450.000 stanovnika, od kojih je 100.000 radno sposobno. Oni, kad se izuzme zemljište na kojemu rade zaposlenici u poduzećima, na preostalim površinama ne mogu preivljavati jer ne mogu konkurentno proizvoditi. Realno, na zemlji naših seljaka konkurentno moe raditi još najviše 30.000 seljaka. Ako se ne otvori proces zapošljavanja tih ljudi na lokalnoj razini, i to izvan poljoprivrede, ubrzo ćemo na selu, umjesto 450.000, imati 100.000 stanovnika.
Što treba hitno napraviti u poljoprivredi?
- Najprije se trebamo osloboditi političkog voluntarizma i na poljoprivredu gledati kao na konkurentni oblik proizvodnje. Tako ćemo imati osnovu za zdrav odnos prema suvremenoj poljoprivredi. Nakon ulaska u EU nećemo imati prostora, ni mogućnosti samostalno razvijati poljoprivredu jer ona spada pod zajedničku politiku.
Sve to moramo napraviti do ulaska u EU ili početi planove poticanja poljoprivrede, a tijekom pregovaranja osigurati pravo da i nakon ulaska završimo te planove. U tom je slučaju nuno da drava hitno pokrene program ureðenja zemljišta i odvodnje viškova vode, u vrijednosti od 250 do 300 milijuna eura. Istodobno mora pokrenuti projekt izmjene strukture seljačkih imanja i urediti da 20 do 30 tisuća imanja organizira proizvodnju na barem 600.000 hektara. Tu investiciju, koja bi se odvijala po dravnom programu kao što je to bilo provedeno i u dravama EU, financirale bi banke na isti način i po istim uvjetima kako su to radili sadašnji vlasnici naših banaka u svojim domicilnim zemljama. Ta bi investicija iznosila šest do sedam milijardi eura. Prema tome, u poljoprivredu treba hitno investirati, investirati i opet investirati.
Kako objašnjavate činjenicu da je hrana u Hrvatskoj sve skuplja i već dosee 87 posto prosjeka EU?
- U Hrvatskoj nemamo niti jednu instituciju koja bi stručno pratila cijene poljoprivrednih proizvoda i o tome nemamo objektivno utvrðene činjenice. Cijene poljoprivrednih proizvoda, bez ikakvog poznavanja stvarnih fenomena u tim cijenama, mogu komentirati i problematizirati političari koji tome pristupaju politikantski i bez odgovornosti.
Poznato je da u poljoprivredi postoje nepravilna, ali zakonita kolebanja cijena. Drugo što je problem, a o čemu se kod nas ne vodi računa, jest da u razvijenim zemljama u maloprodajnim cijenama hrane poljoprivredni proizvoðači sudjeluju deset do 20 posto, a sve ostalo su troškovi logistike, prerade, kapitala, nepoljoprivrednih sastojaka, energije i sl. Tako u cijeni kruha samo 15 do 18 posto otpada na vrijednost pšenice, pa kada bi pšenica bila besplatna, kruh bi mogao biti jeftiniji za taj iznos.
Mi kao drava imamo slobodan uvoz, a cijene rastu ako imamo deficit. Tada razina cijena sa svjetskog trišta, uz troškove uvoza i odgovarajuću carinu, odreðuje razinu domaćih cijena. Naše su cijene više nego u okolnim zemljama zato što je u okruenju PDV na hranu u prosjeku deset, a kod nas 22 posto, i to znatno povećava cijene. Kod nas od 1993., otkad imamo deficit, visina cijena sa svjetskog trišta nivelira razinu domaćih cijena. No, da smo i suficitarni, velike promjene sa svjetskog trišta u nešto bi manjoj mjeri utjecale na porast cijena na našem trištu.
Vi ipak na poljoprivredu gledate s pozicije poduzeća koja nikad nisu digla glas protiv loše poljoprivredne politike?
- Poduzeća su dovedena u situaciju da se ne smiju buniti jer je zemljište koje imaju u dravnom vlasništvu i mogu im ga preko noći oduzeti i podijeliti. Svaki direktor zna da ako bi se pobunio, mogao bi ostati bez zemljišta.
Poljoprivreda ima svrhu proizvoditi jefitino, a naši seljaci, ovakvi kakvi jesu, to ne mogu na svojim usitnjenim imanjima. Moramo priznati da bi prehrambena industrija bila sretna da ih nema ni ovakve kakvi jesu, usitnjene i skupe, jer bi u tom slučaju mogla traiti sirovinu u cijelom svijetu. Prisiljavati industriju da kupuje sirovinu lošije kvalitete i po višim cijenama moe je samo upropastiti, a kad nema nje, ni poljoprivreda nema smisla.
Zašto nikad niste sa svojim idejama išli pred Vladu?
- Mogu vam pokazati cijelu skriptu naših zahtjeva koje smo uputili Vladi, ali nitko ne eli stručno razgovarati o problemu poljoprivrede s tvrtkama. Odgovorno tvrdim da smo 30-ak puta traili da razgovaramo o pojedinim proizvodnjama. Jedini sam plaćeni lobist u poljoprivredi i ako poduzeća proizvode 60 posto, a nemaju nikakav utjecaj na dravnu politiku, to nikako nije dobro. Na kraju proizlazi da u Hrvatskoj netko organizirano uništava poljoprivredu. Ne znam je li riječ o političkom voluntarizmu ili nepoznavanju problema, no znam da se naše sugestije i prijedlozi ne slušaju.
Danas svi hvale bivšeg ministra čobankovića i tvrde da je jedan od najsposobnijih ministara, no kada pogledate činjenice, vidite da je u njegovu mandatu proizvodnja nastavila padati, a uvoz se s milijardu popeo na više od dvije milijarde dolara. Moda sam ja u krivu ili ništa ne shvaćam, ali, evo, navest ću jedan podatak: cijeli EU izvozi izvan granica Unije za 68 milijardi eura, a uvozi za 70 milijardi eura, dakle ima deficit od dvije milijarde. Mi sami smo već blizu deficita od milijarde.
Stalno govorite o lošim seljacima, ali ni prehrambena industrija nema senzacionalan uspjeh u izvozu?
- Prehrambena industrija moe biti konkurentna onoliko koliko dobiva jeftine i dobre sirovine te onoliko koliko je tehnički i marketinški sposobna zadrati odreðena trišta. Mi na Zapadu nikad nismo imali šanse, ali smo nekad drali istočna politička trišta, koja smo izgubili. Hrvatska je nekad izvozila u svijet i druge republike oko milijardu dolara, a uvozila oko 700 milijuna, odnosno imali smo suficit od 300 milijuna dolara. Jedino su Hrvatska i Srbija bile suficitarne. Danas Hrvatska ima katastrofalnu razmjenu, a Srbija je ipak zadrala svoju proizvodnju i lani je imala višak od 600 milijuna dolara.
Hoće li hrvatska poljoprivreda propasti kada uðemo u EU?
- Postoji jedna dobra izreka koju je srbijanski političar Nikola Pašić izrekao kad su mu savjetnici podnosili neki loš izvještaj. Rekao je: ‘Spasa nam nema, ali propasti ne moemo’. Bit će onako kako nas zatekne na ulasku, a glavno je pitanje elimo li mi sami kontrolirati proces u poljoprivredi ili će se on razvijati po inerciji.
činjenice protiv tvrdnji političara
Drava ‘ulupala’ 20 milijardi kuna u sektor koji nazaduje
Godine 1999. uveden je sustav poticaja. Drava je otad platila direktnih poticaja za oko 15 milijardi kuna i još barem četiri milijarde kuna indirektnih poticaja. Kada se tome pribroji samo deficit na uvozu hrane od oko 4,2 milijarde dolara, vidljivo je koliko smo novca “ulupali”, a poljoprivreda nam nazaduje.
Kad uðemo u EU...
Poticaj će se plaćati samo za poljoprivredne površine i to 150 eura po hektaru i još će se povećati ulaganja u ruralne prostore (sa sedam na 14 milijardi eura), s tim da će svaka drava EU 80 posto izdvajanja za ruralne prostore zadrati za svoje područje, a samo 20 posto ide u zajedničku blagajnu.
Iluzije o pšenici
U zemljama EU prosječan prinos itarica je 6,5 tona po hektaru. U nas poduzeća imaju 5 tona po hektaru (80 posto od prosjeka EU). Seljaci imaju 3,5 tone po hektaru. Moguće je donekle konkurirati s pet tona, ali sa 3,5 se ne moe opstati.
Ne moemo imati sve
Švicarska nam je slična po površini obraðene zemlje ali proizvodi u šest puta više nego mi. Da bi opstali švicarski seljaci, cijene na domaćem trištu su 80 do 100 posto veće nego u EU. Ali mi ne moemo ostati izolirani od EU i imati tako skupu proizvodnju pa su usporedbe sa Švicarskom krive.
Jutarnji.hr