Dvoboj Pankretić vs. čobanković

Boo PANKRETIć: HRVATSKO SELO, KAKO DALJE?

„Kako ivi narod, kome pripadam, hrvatski seljački narod? Moe li se to gdje pročitati? Ima li to gdje zapisano? Slabo od toga ima u mrtvim knjigama. To se mora čitati iz knjige ivota. I ja sam se uvjerio, da se o stvarnom ivotu naroda znade vrlo malo u gradu, meðu školovanim ljudima. Naša gospoda znadu više o kulturnim strujanjima Beča i Pariza, nego li o kulturnim strujanjima čučerja i Posavskih Brega, desetak kilometara od Zagreba.“

Te, i danas aktualne rečenice, izrekao je Rudolf Bićanić u predgovoru svoje knjige „Kako ivi narod - ivot u pasivnim krajevima“ još davne 1936. godine.

Prisjećajući se ovih misli profesora Bićanića danas se i mi isto moramo zapitati, kao i on nekad, kako ivi hrvatsko selo, hrvatski seljak, kakva je njegova sadašnjost, kakva je njegova budućnost? Iz toga neizostavno slijedi cijeli niz meðusobno povezanih pitanja, kao što su: mora li se većina hrvatskih sela biološki ugasiti, moramo li svi ivjeti u nekoliko velikih gradova, moramo li biti ovisni o uvozu hrane i energije, mora li nestati većina naših tradicionalnih seoskih vrijednosti, moramo li dopustiti da uvijek drugi odlučuju što će biti s hrvatskim selom?

Hrvatsko selo zadnjih pola stoljeća ubrzano demografski nazaduje, a gospodarski i infrastrukturno zaostaje za gradskim središtima. čak 85% svih seoskih naselja u Hrvatskoj zahvaćeno je procesom smanjenja broja stanovnika. Ako pogledamo podatke iz popisa stanovništva u Hrvatskoj u 2001. godini, vidjet ćemo da je zabiljeen broj od čak 186 sela bez stanovnika, 2408 sela ima ispod sto stanovnika, odnosno prosječno četrdeset stanovnika, a da dvije trećine seoskih naselja u Hrvatskoj ima manje od 300 stanovnika. Podaci dalje ukazuju na izrazito nepovoljan odnos izmeðu mladog i starog stanovništva na hrvatskom selu. Jedna od osnovnih gospodarskih aktivnosti na selu je i dalje poljoprivreda i to upitne gospodarske učinkovitosti.U većini naših sela zatvaraju se škole, ambulante, nema kanalizacije, ne ulae se u javni prijevoz, manjkave su zdravstvene i socijalne usluge.

Stanovništvo naših sela je većinom staro, slabije obrazovano, bez puno vjere u sebe, vlastite vrijednosti i sposobnosti. I zato našem seljaku treba pomoći jer će se u protivnom ponovo dogoditi egzodus hrvatskoga sela. U tom slučaju će posljedice za cijelo društvo biti velike, poput nekontrolirane urbanizacije, neravnomjernog razvitka Hrvatske, osiromašenja, a napuštena hrvatska sela i zemlju će, u cilju breg ulaska Hrvatske u Europski uniju, kupiti krupni strani kapital koji baš i neće imati srca za našeg seljaka.

Da li moemo, da li smijemo to dozvoliti? Imamo li snage, programe i ljude koji će hrvatskome selu, ne samo ponuditi, nego i ostvariti bri razvoj?

Što se moe učiniti da hrvatsko selo krene dalje?

Prije svega, trebamo zadrati postojeće stanovnike sela ali i privući nove, i to tako da od hrvatskoga sela stvorimo prostor poeljan za ivot i rad. Da bi se to moglo ostvariti, nuno je selu osigurati zaposlenost i dohodak, i to kroz poljoprivredu koja će se odrati s najmanje 100.000 vitalnih seljačkih gospodarstava, koja će dostići i odrati 95%-tnu samodostatnost poljoprivredne proizvodnje za temeljnim prehrambenim proizvodima i dostići i odrati 95%-tnu obradivost poljoprivrednog zemljišta. Meðutim, bilo bi dobro i konkretnim mjerama to ostvariti. Pa tako sustav potpora i poticaja u poljoprivredi treba revidirati na način koji će omogućiti davanje poticaja svim seljačkim gospodarstvima, bez obzira na veličinu proizvodnje, poticanje proizvodnje radno intenzivnih kultura te ekološke i integrirane poljoprivredne proizvodnje, uvesti gornju granicu poticaja po gospodarskom subjektu, omogućiti prelazak na jedinstveno plaćanje po gospodarstvu. Na kraju, poljoprivrednu proizvodnju na selu razvijati kao kombinaciju seljačke poljoprivrede (ona je multifunkcionalna te uključuje proizvodnju hrane, odrivost većeg broja seljačkih gospodarstava i ekološka) i farmerske poljoprivrede (koja podrazumijeva nekoliko tisuća velikih farmi, farme bi bile troškovno cjenovno konkurentne na globalnom trištu, ali tu postoji opasnost da seljaci ostanu bez poljoprivrednog zemljišta).

Samo umjereno prihvaćanje oba modela moe zajamčiti razvoj poljoprivrede na hrvatskome selu.

Osim u poljoprivredi, na selu bi se dohodak mogao ostvariti i kroz druge oblike, kao što je razvoj agro turizma, tradicijskih obrta, proizvodnji energije iz alternativnih izvora (uljana repica - biodizel) u šumarstvu i dr.

Na selo ćemo privući nove stanovnike i ako ga dovoljno dobro infrastrukturno osmislimo, od prometne povezanosti, vodovodne mree, kanalizacije, do osiguranja zdravstvene i socijalne zaštite.

Dajmo šansu hrvatskome selu, učinimo nešto na njegovom preporodu, omogućimo hrvatskim seljacima da ive u selu i od svoga sela. I kako kae profesor Bićanić: „Seljaci su ljudi, koji stvari prosuðuju iz kruga svoga saznanja i svoga iskustva. Oni vide ivot gospode, do koje su mogli doprijeti, a vide i svoju nevolju.“

Petar čOBANKOVIć: UDRUGE

Postojanje i rad različitih udruga kod nas se još uvijek prihvaća kao njihovo postojanje da bi organizirali prosvjede, bili protiv nekoga ili nečega,da bi stali na put nekoj ideji ili projektu.

Dio sasvim sigurno još uvijek tako funkcionira.

Poljoprivredne udruge u posljednjih godinu-dvije s „ceste i traktora“prešle su u urede i započeli s radom kako i priliči njihovu postojanju.Iako ih javnost doivljava i prepoznaje isključivo po prosvjedima i blokadama oni itekako ozbiljno shvaćaju svoju ulogu,svaka u svom sektoru.Politika ,bez obzira s koje strane dolazila,ima sve manji utjecaj na poljoprivredne udruge,sve je manje manipulacija i teško je danas nekoga uvjeriti da je nešto jako dobro ili jako loše.

Poljoprivredne udruge uključene su i u pregovarački proces,konzultiraju se prilikom donošenja zakona,dio su povjerenstava koje donosi zakonodavstvo,a prvi su koji ukazuju da na terenu nešto ne funkcionira.

Zato i jesmo u suradnji s njima imali i interventne otkupe,mlijeka,svinja,junadi i druge interventne i trišne mjere.

U njihovoj organizaciji odrani su brojni stručni skupovi gdje svoje članstvo upoznaju s odreðenim temama i novostima,zato i ja rado odlazim na njihove skupove.

Odazivaju se značajno i na skupove koje prireðuje ministarstvo gdje daju do znanja da im je to vano.

Nije ministarstvo poljoprivrede podiglo gotovo 16 tisuća hektara trajnih nasada nego su to učinili voćari,vinogradari i maslinari.530 mliječnih farmi izgradili su proizvoðači mlijeka,a njihove udruge preko ministarstva vode dobar dio posla.

Primjetan je i zajednički nastup,ne samo u proizvodnji nego i na trištu.Udruga za tov junadi Baby beef,već je lani nastupila na trištu bliskog istoka,a od nedavno izvoze ivu junad i u zemlje Europske unije.Taj posao odradili smo zajednički-oni su „pritiskali“,a naša administracija je to ispregovarala.To je samo jedan od niza zajedničkih poslova koji će donijeti koristi i dravi i poljoprivrednicima.

Moda se stiče dojam da ionako imamo previše udruga,ali mislim da ih treba još i više.Voðeni pozitivnim primjerima njihova rada iskazuje se i napredak pojedinih sektora.Tako su maslinari,uglavnom preko udruga pokupili brojna priznanja prije svega na meðunarodnim smotrama,udruge s autohtonim proizvodima,pa vinari,voćari,proizvoðači meda,kulena ,pršuta i mnogi drugi.

Jednom riječju udruge su unijele veliku ivost u poljoprivrednom sektoru i opravdale svoje postojanje i rad.

Javno.hr