Da bi selo opstalo, poticaji trebaju malim seljacima
NOVA GRADIŠKA - Prolazeći kroza sela u novogradiškom kraju, pozoran promatrač zapazit će dosta kuća u kojima nitko ne ivi. Ono što se ne moe vidjeti iza ograda i vrata sve su brojnija staračka kućanstva. O napuštenim i zapuštenim seoskim imanjima svjedoče i neobraðena polja. Starci ih ne mogu obraðivati, a mladi su napustili sela.Na novogradiškoj trnici sreli smo Ivana Magdića iz Bodovaljaca i Tomislava Jarića iz Orubice. Prodajući itarice i čekajući kupce, ta su dva uporna starca sa sjetom govorila o vremenima kada se nije moralo brinuti za nasljednike i obradu zemlje. Govore i o sadašnjem vremenu u kojem se, iako sedamdesetogodišnjaci, bore s obradom zemlje i seljačkim nedaćama.
Da bi selo opstalo, seljacima je potrebno dati veći poticaj, posebno manjim seoskim gospodarstvima. Od zemlje se moe ivjeti, ali treba puno truda. Imam mirovinu i štedim, a moram i puno raditi. Obraðujem zemlju i od nje se ne mogu odvojiti kae sedamdesetdvogodišnji Ivan Magdić i dodaje da je proljetos u sjetvu uloio 60.000 kuna. Nije taj vitalni starac bilo kakav seljak. Uz tri hektara vlastite zemlje obraðuje i šest hektara dravne zemlje koju je zakupio. Sije ratarske kulture i proizvodi hranu za stoku. Ima četiri krmače i 60 odojaka. Imao je i dvije krave, koje je, kako kae, morao prodati jer sve ne moe sam. ao mu je što se razišao s djecom, koja nisu zainteresirana obraðivati zemlju.
Tomislav Jarić ivi u posavskom selu Orubica. Prima 900 kuna poljoprivredne mirovine pa je meðu sretnicima na selu koji imaju barem nekakav prihod što mogu ulagati u proizvodnju. Iako mu je 70 godina, proljetos je zasijao kukuruzom sedam jutara. Koristi se poticajima, koji su, kako kae, svake godine sve manji. Naglašava da je zadovoljan i da mladi neće da obraðuju zemlju. Smatra da poticaji trebaju biti kakvi su nekada bili i da seljaku treba naći kupca kojem će prodati svoje proizvode.
Da bi selo opstalo, seljacima je potrebno dati veći poticaj, posebno manjim seoskim gospodarstvima. Od zemlje se moe ivjeti, ali treba puno truda. Imam mirovinu i štedim, a moram i puno raditi. Obraðujem zemlju i od nje se ne mogu odvojiti kae sedamdesetdvogodišnji Ivan Magdić i dodaje da je proljetos u sjetvu uloio 60.000 kuna. Nije taj vitalni starac bilo kakav seljak. Uz tri hektara vlastite zemlje obraðuje i šest hektara dravne zemlje koju je zakupio. Sije ratarske kulture i proizvodi hranu za stoku. Ima četiri krmače i 60 odojaka. Imao je i dvije krave, koje je, kako kae, morao prodati jer sve ne moe sam. ao mu je što se razišao s djecom, koja nisu zainteresirana obraðivati zemlju.
Tomislav Jarić ivi u posavskom selu Orubica. Prima 900 kuna poljoprivredne mirovine pa je meðu sretnicima na selu koji imaju barem nekakav prihod što mogu ulagati u proizvodnju. Iako mu je 70 godina, proljetos je zasijao kukuruzom sedam jutara. Koristi se poticajima, koji su, kako kae, svake godine sve manji. Naglašava da je zadovoljan i da mladi neće da obraðuju zemlju. Smatra da poticaji trebaju biti kakvi su nekada bili i da seljaku treba naći kupca kojem će prodati svoje proizvode.