Tko igra za raju, a zanemaruje taktiku…

„Svake godine problemi sa pšenicom. Pa što je onda opet siju iduće godine.“ Glas naroda, Jutarnji list.

Željka Mavrović sam upoznao na studijskom putovanju u Francuskoj u srpnju ove godine. Znao sam o njemu dosta toga i od prije, iz nekih priča. Sedmodnevni boravak u Parizu nam je omogućio i upoznavanje face to face.

Mavrović je „kompresirana boca adrenalina“. Potrebno je puno volje držati taj adrenalin u boci, ali zbog toga mi se i sviða. Nije važno što si po roðenju, već što si po izboru. Mavrović je izabrao biti pozitivac, humanista. Neporočan lik kakvog je teško naći na svjetskoj, a kamoli na hrvatskoj sceni. Boksači obično završe u krim- miljeu, a Mavrović je završio kao vegetarijanac i proizvoðač ekološke hrane. Ono što me iznenadilo u razgovoru s njim je i velika širina pogleda i liberalizam te kozmopolitski duh.
Prošlog tjedna sam imao prilike biti i gost na njegovom imanju u Sloboštini – „EKO Mavrović“. Impresivan kompleks zemlje i ideja. Projekt vrijedan divljenja u svijetu, ne samo u Hrvatskoj. Uglavnom, Mavrović je tip koji ima sve. Vrhunsku sportsku karijeru iza sebe, dobru poslovno ispred sebe, dobar image i otvorena mnoga vrata.


Onda je postao predsjednik Hrvatskog seljačkog saveza. Onako, da proba nešto napraviti za poljoprivredu. Da svoju priču preslika i na druge dijelove Hrvatske. I sad je glavno pitanje koje se postavlja: Kakve on ima koristi od toga?

To sve muči. Kakve Mavrović ima koristi od svega toga? U zemlji gdje su svi bogataši primjeri za povijesnu „akumulaciju kapitala“ javnost muči interes čovjeka koji je svoj novac zaradio boksanjem. Istina, i taj novac je krvav, ali bez niskih udaraca. Meðutim, u igri u koju je sad ušao, Mavrovića očekuju samo niski udarci.

S jedne strane politika, a s druge strane seljački mešetari poput Lasla. Taj tip je legenda. Prije dva mjeseca, kad se u Banskim dvorima dogovarao s predstavnicima Vlade oko cijene pšenice – za sve mu je bio kriv Pankretić. Sada, kada se Vlada malo promijenila, za sve mu je kriv Željko Mavrović. Pa je zbog toga i organizirao skup u Ðakovu na kom su Mavrovića prozivali zbog toga što Žitozajednica neće otkupiti pšenicu.

S druge strane, Željko Mavrović je s Todorićem dogovorio otkupnu cijenu od 95 lipa/kg. To je cijena 15 lipa veća od one na svjetskom tržištu. I tu je najviše pogriješio, jer na ručak s Todorićem nije pozvao Antuna Lasla. Dugogodišnjeg trgovca i špekulanta koji bi za malo medijske pažnje prodao i vlastitu pšenicu po 50 lipa.

Na sastancima u ministarstvu koja sliče policijskom ispitivanju. Otprilike se izreda po 20 tipova sa gotovo identičnim monolozima od desetak minuta. Likovi koji su digli kredite za farme i napravili jacuzije u svojim kućama. Tipusi koji imaju bolje aute od bivših svjetskih boksačkih šampiona. Jedna, onako, jako uglaðena ekipa. A uz sve to iskompleksirana novim momentom dolaska Mavrovića na čelnu poziciju u Seljački savez.

U takvom okruženje je Mavroviću počeo pucati film. Ljude je počeo nazivati kukavicama, jadnicima i konjima. I to nije lijepo za čuti, koliko god bilo istinito. Kod nas se sve radi u rukavicama. Svi su uvaženi, cijenjeni i ugledni. Ne daj Bože uvrijediti nekog lopova ili kriminalca. čak su i ovi u HEP i HŽ-u nevini dok se ne dokaže suprotno.

I sad će svi zgražati na tome što je nekom na sastanku izletjelo da nekom konju kaže da je konj. Eh, da smo barem prije imali takve koje će reći konjima da su konji, a kukavicama da su kukavice. Osobno držim fige da Mavrović počne upotrebljavati i šake. To bi ipak bilo najučinkovitije.

Ipak, moram mu spomenuti i onu narodnu: Tko igra za raju, a zanemaruje taktiku, završit će karijeru u nižerazrednom Vratniku.