Seljaci zbrajaju gubitke, trgovci trljaju ruke

Iz godine u godinu otkup pšenice prate isti problemi. Bez obzira na to je li žetva donijela više od milijun tona kao prije nekoliko godina, ili sada kad ćemo pšenice, uz 250.000 tona lanjskog uroda, imati taman za vlastite potrebe. U Hrvatskoj je ove godine, umjesto planiranih 550.000 tona pšenice, uskladišteno oko 100.000 tona manje te najvažnije krušarice. Iako zbog nešto niže otkupne cijene (0,92 kune umjesto traženih 1,10 kuna po kilogramu) seljaci nisu masovno prosvjedovali, malo je zadovoljnih na kraju žetve.

Zanimljivo je da iz godine u godinu gotovo isti problemi prate otkup, a pritom nije riječ samo o otkupnoj cijeni. I to bez obzira je li nam žetva donijela više od milijun tona kao prije nekoliko godina ili sada kad ćemo pšenice, uz 250.000 tona lanjskog uroda, imati taman za vlastite potrebe.

Pšenica je jedan od svega sedam poljoprivrednih proizvoda kojih Hrvatska ima dovoljno iz vlastite proizvodnje. Ostali su kukuruz, peradarsko meso, jaja, mandarine, masline i vino. No, dok seljaci siju pšenicu više iz navike, a manje zbog stvarne potrebe za njom, država se više ne želi baviti njezinim otkupom.

Ove godine pšenica je zasijana na 25 posto manje površina nego lani, a prinos je oko 15 posto slabiji. Kvaliteta krušarice, iako slabija, ipak nije alarmantna kao što se moglo pretpostaviti s obzirom na jake oborine.

U silose je smješteno oko 450.000 tona i, uz prošlogodišnje obilne zalihe, neće biti nestašice pšenice na tržištu. Znači, zajamčena je stabilnost opskrbe i cijena. Vlada je prvi put donijela i Uredbu o tržnom redu za pšenicu.

Regulirana je samo zajamčena cijena od 0,75 kuna, što je nešto više nego u zemljama u okruženju, te minimalna cijena od 0,92 kune, s tim da 10 lipa iznosi državna subvencija otkupljivaču. Bez tih 10 lipa otkupljivači ne bi plaćali više od 80 do 82 lipe po kilogramu jer po toj cijeni pšenicu mogu - uvesti. Sada slijedi provjera i upis referentnih prinosa tamo gdje nije proglašena elementarna nepogoda pa se očekuje da će nakon toga početi isplata poticaja od 1650 kuna po hektaru.

čini se da je isplata punog iznosa poticaja, koji je lani bio 1250 kuna po hektaru, spasila ovogodišnju žetvu iako proizvoðači pšenice, kojih je prema Upisniku poljoprivrednih gospodarstava 114.948, ne bi trebali živjeti od poticaja, nego od većih prinosa. No, zabrinjava da ove godine nisu podbacili samo prinosi na seljačkim gospodarstvima koji ionako sve više zaostaju, već i na poljima Slavonije i Baranje u vlasništvu tvrtki. Umjesto očekivanih 6,5 tona, prinosi su bili 5,2 tone po hektaru.

S obzirom na slabiji prinos, krajnja cijena pšenice čak je i nešto viša nego što bi bila da je iznosila jednu kunu uz poticaje jednake prošlogodišnjima. Znači, proizvoðači nisu oštećeni iako će teško pokriti troškove. Istina, oni nisu veliki, ali... Prošla godina, nakon velike suše 2003., bila je početak procesa koji ide za tim da pšenica što više bude podložna tržištu. Ali, seljačka pšenica je osjetljiva roba i neće se nikad moći potpuno prepustiti zakonima tržišta.

>p>Hrvatskoj je u interesu isključivo zadovoljavati vlastite potrebe, jer za izvoz pšenice nismo konkurentni. Na izvozu skupe krušarice putem odabranih tvrtki država je uvijek puno gubila, jer nije mogla konkurirati cijenom na svjetskom tržištu. A nije logično poticati proizvodnju pšenice s prinosom od dvije do tri tone po hektaru.

U skladu s tim definirat će se ukupan iznos poticaja, i to prije ovogodišnje sjetve. Očekuje se da će biti jasno naznačeno koliki se poticaji i cijena pšenice mogu očekivati, tako da proizvoðači mogu odlučiti što će na jesen sijati i koliko.

Domaće su potrebe za pšenicom izmeðu 550.000 i 600.000 tona. Lani je prvi put dobivena točna snimka stanja koja je pokazala da potrebe nisu 650.000 tona, kao što se ranije iskazivalo. Ili, oko 35.000 tona pšenice mjesečno uz prijelazne zalihe. Osim tržišta pšenice, država mora srediti i tržište brašna iz najmanje dva razloga. Prvi je što je kruh najskuplji na području Slavonije, a drugi je što mlinari i pekari u Dalmaciji već dugo ne kupuju domaću pšenicu nego onu jeftiniju iz uvoza.

Zbog neureðenog tržišta mlinarsko-pekarskih proizvoda i država ostaje bez svog dijela kolača. Naime, bez obzira što na Jadran doðe oko milijun turista, potrošnja kruha se, barem statistički, ne povećava u odnosu na razdoblje prije turističke sezone.

U Hrvatskoj će se ove godine poticati sijanje do 110.000 hektara pšenice. Proizvoðači moraju imati na umu, prije nego što na jesen ponovo uðu u polje, da će država povećavati referentne prinose. Oni ove godine nisu bili maksimalni jer bi veći broj proizvoðača pšenice ostao bez prava na poticaj zbog nižih prinosa. Poticaji, koji su dosegnuli plafon po zasijanom hektaru, moraju prestati biti socijalna kategorija i postati ono što zapravo i jesu - razvojna kategorija.

Prenosimo iz Vjesnika, autor:Marinko Petković