Hrvatsko govedarstvo na kobnom raskršću

Slom hrvatskog stočarstva, posebice govedarstva, jedna je od najvećih i najsloženijih opasnosti koje prijete hrvatskom gospodarstvu. Opskrba tržišta mlijekom i mesom iz domaćih izvora je dobrim dijelom poremećena a u nastavku će značajno zaoštriti nedaće izazvane globalnim gospodarskim tsunamijem i našom dužničkom krizom. Zbog specifičnosti stočarske proizvodnje posljedice zaoštravanja krize u tom dijelu prehrambenog sustava bit će dugoročne a dobrim dijelom i nesagledive.

Miroslav Kovač i Branko Salaj u svom radu koji će biti objavljen u Hrvatskoj reviji u veljači upozoravaju da javnost, a i mnogi političari, nisu svjesni prijetnje stočarskog sloma jer je stvarno stanje još zamaskirano kratkoročnim učincima sustava poticaja i uvoza. No, dok je tijekom par proteklih godina uspijevala zadovoljiti tekuću potražnju, državna politika usmjerena prema selu počinje sada davati upravo one rezultate koje je deklarativno željela spriječiti. Granu na kojoj sjedimo već smo prepilili do polovice.

Sve je razvidnije da smo na putu u duboku ovisnost o uvozu a na malo dulji rok izgledno je i preuzimanje velikih proizvodnih kapaciteta od stranog kapitala. Stočarstvo je naime jedan od gospodarskih sektora u kome Hrvatska ima izvrsne prirodne uvjete proizvodnje ali i vrlo lošu strukturu i nerazvijeno tržište. To je i razlogom da na pr. govedarstvo sudjeluje u poljoprivredi Austrije s 40% a u poljoprivredi Hrvatske sa – samo 16%!
Vrlo je realna opasnost da se priča o hrvatskom bankarstvu, najprije skupo saniranom, a zatim prodanom uglavnom u bescjenje inozemnim interesima, ponovi u stočarstvu. To bi ovoga puta imalo dugoročno još kobnije posljedice ne samo za gospodarsku neovisnost zemlje nego i fizičku kontrolu vlastitog geostrateškog prostora.

Treba se zato zapitati, što je državna politika htjela, što je do sada postigla i u kom je pravcu treba mijenjati da makar i u posljednji tren izbjegnemo katastrofu s teškim posljedicama.

Operativni program razvitka govedarske proizvodnje u Republici Hrvatskoj, objavljen sredinom ljeta 2004. trebao je osigurati „veću konkurentnost domaće proizvodnje, povećati njezin obujam te stvoriti povoljniji položaj pri ulasku u Europsku uniju“. Konkurentnu proizvodnju se namjeravalo postići, te njome „u cijelosti zadovoljiti domaće potrebe za mlijekom i mesom“, pomoću novih proizvodnih sustava „koji će se veličinom proizvodne jedinice (farme), razinom proizvodnje te tehnološkog procesa moći nositi sa proizvodnim sustavima drugih razvijenih stočarskih zemalja, prije svega onih iz Europske unije“.

Sve je to trebalo ostvariti tijekom četiri i pol godine, do kraja 2008. a potrebnih gotovo 2,5 milijarde kuna trebalo je namaknuti od Hrvatske banke za obnovu i razvitak (HBOR) ili drugih banaka te predpristupnih fondova EU. Do 50% zaduženja investitora zajamčila bi Hrvatska agencija za malo gospodarstvo (HAMAG) dok bi drugu polovicu jamstva preuzeo investitor/obiteljsko gospodarstvo, „pri čemu će – navodi se u programu - kao zalog [za ukupni iznos duga, dakle i onaj zajamčen od HAMAG-a!] dati izgraðeni ili adaptirani objekt te druge svoje nekretnine“.

Pisci Programa sasvim su ozbiljno očekivali da će za 4,5 godine, do kraja 2008., sagraditi ili adaptirati 7.220 velikih farmi, tako da one od početnog udjela od otprilike 10% u proizvodnji mlijeka postignu potpuno dominirajući udio od 65%. Takvom grandioznom razvitku je trebalo pridonijeti i forsirano financijsko gušenje najmanjih obiteljskih gospodarstava, tako da je 2002. meðu ostalim uveden prag od najmanje tri krave za dobivanje državnih poticaja za mlijeko. Popis poljoprivrednih kućanstava iduće (2003.) godine pokazao je da je gotovo 2/3 seoskih domaćinstava (njih gotovo 50.000, odnosno 63%) bilo u toj kategoriji, praktički preko noći isključenoj iz gospodarske logike koja je vrijedila za ostale seljake. Tako je započeo šestogodišnji val gašenja seoskih gospodarstava, u taktu od po 15-ak na dan, a mnoge su od tih obitelji završile na socijalnoj pomoći i u tzv. dohodovnoj potpori

.Sve to nije pomoglo – sredinom 2008. Ministarstvo poljoprivrede se moralo suočiti sa činjenicom da je plan „industrijalizacije govedarstva“ u velikoj mjeri ostao mrtvo slovo na papiru: Projekcija od preko 7.000 objekata splasnula je na 190 osuvremenjenih ili novih farmi, krediti su ostvareni sa samo 14% a udio kreditiranih gospodarstava u ukupnim isporukama mlijeka povećao se na svega nekih 17%. Glavni isporučitelj mlijeka, cijelih 83% ukupne količine na tržištu, ostala su i dalje manja gospodarstva, za koje se Program, unatoč eliminacije onih najmanjih, uopće nije zanimao i koja su više-manje prepuštena sama sebi.

Jedini, skupo plaćen – što novcem, što svim onim što je u meðuvremenu propušteno napraviti u drugim dijelovima govedarstva – uspjeh Programa bio je da je u razdoblju 2004-2007 ostvaren rast otkupa domaćeg mlijeka od skoro 23%. Izmeðu jedne trećine i polovice toga rasta ostvarena je uvozom visokokvalitetnih muzara, koje su davale i po dvostruko više mlijeka od prosjeka ali su i zahtijevale vrlo specifične uvjete skrbi i prehrane.

Slikovito govoreći, postavili smo Ferrarije na seoske ili županijske ceste i očekivali čudesa Formule 1. Ona se naravno nisu zbila već se ispostavilo da je početni proizvodni učinak u mnogo slučajeva znatno opao i da se uvezene šampionke teško privikavaju na nove, za njih bitno lošije uvjete. Da bi se održao normalni remont stada trebalo je zato u više slučajeva uvoziti nove šampionke što je značajno poskupilo proizvodnu računicu.

No i veselje oko toga ograničenog pozitivnog rezultata forsirane industrijalizacije govedarstva bilo je kratkog daha jer je već 2007. zabilježen pad u ukupnom broju krava od 3% a ukupni otkup mlijeka tijekom 2008. počeo opadati s otprilike 4% na godišnjoj razini. Naime, ono što je prethodnih par godina „spašavalo“ statistiku isporuke mlijeka – uvoz stranih visokoproizvodnih rasplodnih junica – posljednje je dvije godine osjetno pao jer im se cijena u samo dvije godine (2006-2008) podvostručila. U znaku te krize dolazi i do osjetnog relativnog poskupljenja hrvatskog mlijeka.

Bilo bi normalno očekivati da će neuspjeh takvih proporcija navesti Ministarstvo na promjenu u načinu razmišljanja, tim više što se iz nekih nastupa odgovornih ljudi moglo naslutiti da mnogostruki razlozi havarije prvobitnog Programa nisu nepoznati. Tako je na pr. sam načelnik odjela za stočarstvo Ministarstva dr. Ivan Jakopović na jednom stručnom skupu u jesen 2008. iznio da su se u provedbi plana ispriječile mnogostruke zapreke kao „nedostatne količine zemlje, složenost dobivanja lokacijskih i graðevinskih dozvola, strogi kriteriji prostornih planova, nedostatno kvalitetna graðevinska operativa i bojazan proizvoðača za nova zaduženja“.

Sve su te zapreke i od ranije dobro poznate i spadaju u red onoga, što se u svakom ozbiljnom programu mora unaprijed riješiti, često u suradnji više ministarstava, prije nego što se uopće i pomisli na provedbu. Pa ipak, u lipnju 2008. je odlučeno da se potpuno neuspjeli Program razvitka govedarstva nastavi ali tako da se unutar njega otvore mogućnosti za trostruko veće projekte od prvobitno zamišljenih. Javnosti nije poznato zašto bi taj još daleko riskantniji i skuplji plan „velikog skoka“ trebao uspjeti bolje od prethodnoga uz i dalje prisutne elemente birokratske tromosti i neusklaðenosti, tržišne nesreðenosti i gospodarske nesigurnosti, koja je ovih posljednjih mjeseci još i eksponencijalno porasla.

Ne treba mnogo dovitljivosti da se shvati da se u takvim okolnostima Program zatvara prema najzanimljivijem tipu obiteljskih gospodarstava, onim tadicionalno iskusnim ali kapitalno slabim govedarima, koji bi željeli rasti ali se ne mogu, ako su pri zdravoj pameti, u potpuno nesreðenim tržišnim uvjetima igrati „ruske rulete“ i s ono malo svoje naslijeðene djedovine. A upravo je u toj skupini, koja „živi“ za zemlju i koja za njom ne čezne iz špekulantskih već iz izrazito egzistencijalnih razloga, velik potencijal dobrog gospodarenja i kvasac poduzetničke preobrazbe. Nema sigurnijeg načina postupnog ali sigurnog podizanja proizvodnje i preobrazbe sela od primjera dobrih gospodara unutar lokalnih sredina koje, treba to stalno ponavljati, još uvijek isporučuju preko 80% domaćeg mlijeka.

Umjesto da se, poučen neuspjehom, usmjeri na takvu politiku malih koraka i organskog oživljavanja sela Program se još dalekosežnije nego ranije veže uz neuspjelu politiku „velikog skoka“ i širom otvara vrata novopočenom sloju često nestručnih investitora, nerijetko špekulanata na kratki rok i, u najboljem slučaju, ovisnima u malome i velikome o pomoći sa strane u voðenju poslova govedarstva. Budući da se radi o jednoj od stručno najsloženijih grana poljoprivrede, u provedbenim je uputama Programa doduše upisan niz zahtjeva, koji bi trebali zajamčiti stručnost i prikladnost investitora, ali je stvarnost dobrim dijelom drukčija.

Naglasak na kapitalu umjesto na stručnosti posebno je problematičan zato što se radi o dijelu poljoprivrede koji iziskuje veliku dozu iskustva, predanosti i kontinuiteta u radu. Samoodrživ prirodni prirast visoke genetske kakvoće može se postići samo pomnim višegodišnjim zahvatima u cijelom uzgojnom lancu a taj se posao u Hrvatskoj uvelike zapustio. Umjesto toga hrvatsko se društvo sve više okretalo uvozu goveda i dozvoljavalo ne samo nemar nego i nesmiljen harač unutar vlastitih uzgojnih kapaciteta.

Sa stajališta narodnog gospodarstva je taj trend teško racionalno protumačiti čak i na najobičnijoj reproduktivnoj razini. Hrvatska godišnje uveze oko 70.000 grla različitih kategorija goveda za tov u vrijednosti od oko 210 milijuna kuna. U isto vrijeme naši uzgajivači proizvedu svu potrebnu telad za zadovoljenje vlastitih potreba za svim kategorijama goveðeg mesa pod uvjetom da se ta uzgojena telad stavi u produženi tov (do 650 kg). Meðutim, od ukupno uzgojene teladi za tov u Hrvatskoj (oko 100.000 grla) svega 30-tak tisuća i završi u tovu. Na ovaj način izgubi se samo u prometu teladi oko 210 milijuna kuna, odnosna ta se sredstva pretoče preko trgovaca i uvoznika u Poljsku, Rumunjsku, Slovačku i druge zemlje EU.

Osim toga, da je telad, isporučena na klanje kao utovljena junad, bila iz njihova uzgoja, naši bi uzgajivači ostvarili državnu potporu od 126 milijuna kuna, a to pak znači da je samo izravna šteta od uvezenih grla kroz vrijednost uvoza i izgubljenih potpora 336 milijuna kuna na godišnjoj razini.

Ovome treba dodati i činjenicu da uvoznici nakon što utove tu uvoznu telad i predaju je na klanje dobiju potporu iz državnog proračuna (800 kuna po grlu) u iznosu od 56 milijuna kuna. Tako mi u stvari potičemo seljake uzgajivače izvan Hrvatske. Ovakav odnos prema vlastitom uzgoju je u najmanju ruku maćehinski i dugoročno će stvoriti potpunu ovisnost o uvozu goveðeg mesa.

Na razini ministarstva financija stvar je još alarmantnija. Naime, za razliku od isplata inozemstvu, novac isplaćen u Hrvatskoj bi se „zavrtio“ u krugu gospodarskih aktivnosti još jedan do dva puta i generirao ukupan prihod i do milijarde kuna. Samo PDV na taj dohodak je znatno veći od moguće razlike izmeðu domaće i inozemne cijene (za koju se kupca stoke kompenzira) i poticaja koji bi se isplatili domaćim uzgojiteljima. Uputno je uostalom podsjetiti da najveći dio razlike u cijeni goveda nije specifičan za stočarstvo već odražava opću precijenjenost kune i time stvorenu umjetnu pogodnost uvoznicima.

Slična se računica može ponoviti i u odnosu na opskrbu hrvatskog tržišta mlijekom. Uz pretpostavku da Hrvatska u prosjeku uvozi recimo 150-200 milijuna litara mlijeka godišnje, to predstavlja vrijednost od 350-400 milijuna kuna koja bi, proizvedena u zemlji i zajedno s poticajima i učinkom multiplikatora, vjerojatno dala ukupni prihod na državnoj razini od kojih milijardu kuna.

Osim toga, tijekom posljednjih 5 godina uvezene su rasplodne junice u prosječnoj godišnjoj vrijednosti od ca 75 milijuna kuna a one su tijekom svoje prve godine u prosjeku dale i do 8% ukupnih isporučenih količina mlijeka na hrvatskom tržištu. Po metodologiji, spomenutoj u prethodnom pasusu, taj je uvezeni resurs preko svoje mliječne proizvodnje i njena multiplikator-učinka u prosjeku generirao godišnji prihod na državnoj razini od kojih 500-600 milijuna kuna, koji je hrvatsko gospodarstvo pod normalnim uvjetima govedarskog uzgoja moglo ostvariti vlastitim snagama.

Samo ovih par primjera – koji ukazuju na propuštenu mogućnost rasta od dvije do dvije i pol milijarde kuna godišnjeg nacionalnog dohotka - mogu poslužiti kao indikacija što je malo promišljenija politika razvoja govedarstva mogla postići čak i bez većih kapitalnih ulaganja. O odsutnosti takve politike, i o potpunom nemaru za rast generiran vlastitim snagama, možda najbolje govori podatak da smo u Hrvatskoj u razdoblju 1997-2007 doslovce pojeli bliže 60.000 ženske teladi godišnje iako je klanje teladi zabranjeno još u samom početku toga razdoblja (1998).

S obzirom na dugogodišnju izravnu potporu po jednoj litri mlijeka i tezi da će samo otkupna cijena mlijeka značajno podići broj krava i proizvodnju mlijeka (što je izostalo) Hrvatska je trebala postati izvoznik mlijeka a ne najveći (ili jedini) uvoznik u EU. Procjenjuje se da je samo u zadnjih deset godina u izravnu potporu otkupu mlijeka uloženo više od 4 milijarde kuna od čega je najveću korist imala upravo mljekarska procesna industrija. Danas valja ozbiljno razmisliti ne bi li se taj udio, ili njegov značajniji dio, mogao pretvoriti u vlasnički udio seljaka u mljekarskoj industriji, kojim bi oni mogli upravljati na način kako se to radi u Europi, poglavito u najvećoj mljekarskoj industriji Europe Arli, koja je u vlasništvu švedskih i danskih proizvoðača mlijeka.

Zanimljivo je da u vremenu, kad je inače u tijeku posvemašnje preslikavanje europskih trendova i propisa – što onoga koga od nas zahtijeva EU, što samozadanoga – nikome ne pada na pamet da na hrvatsko tlo presadi neka od jednostavnih europskih načela dobrog gospodarenja sa stočnim fondom. Dok je Zapadna Europa već odavna dramatično smanjila klanje mlade stoke tako da je ona svedena na par posto proizvodnje mesa, Hrvatska je nastavila nesmiljeno trošiti potencijale svoga stočnog fonda i kvalitetno ga obezvrjeðivati.

U suvremenoj se europskoj poljoprivredi država pojavljuje kao jamac postojanosti i postupnog, elastičnog usmjeravanja raznih administrativnih sustava, poticaja i kreditnih olakšica. U nas država mijenja čak i vrlo bitna pravila preko noći, potezom pera, i tako povećava umjesto da smanjuje tržišnu neizvjesnost proizvoðača, koji su ionako izloženi na milost i nemilost niza vremenskih, tržišnih i kreditnih čimbenika. A ranjivost proizvoðača je naročito velika u kapitalno zahtjevnoj djelatnosti kao što je govedarstvo, s proizvodnim ciklusom i do 6 godina!

Vatrogasna narav raznih mjera poljoprivredne politike je dio većeg problema – potpune odsutnosti ozbiljnijeg širokog i dugoročnog programa razvitka i očuvanja živoga sela koji se Hrvatskoj inače nameće ne samo po samoj prirodi komplementarnosti, pa zato i potrebi usklaðivanja pojedinih segmenata poljoprivrede, nego i zbog potrebe da se osigura stabilnost, napučenost i geopolitička sigurnost njenih izduljenih i iznimno ranjivih krakova.

Da bi se shvatilo do koje je mjere sustav upravljanja hrvatskom poljoprivredom zaostao za sustavima raznih europskih zemalja, dovoljno je pogledati rezultate predpristupnog tzv. screeninga hrvatske poljoprivrede u režiji Europske komisije. Za niz programa, koje su europske zemlje po dobru a i po lošem razvile da bi pomogle svoje poljoprivrede i pojedine njene dijelove, konstatira se da Hrvatska – toga nema! Ono što Hrvatska ima, a što Bruxellesu i ne smeta previše, jest velika birokracija, strahovito iritirana područjem koga administrira. Ona u selu vidi same starce, male zapuštene posjede i opću letargiju umjesto da osjeti živu snagu i potencijale, koji jedva čekaju na priliku da se razviju. Naravno da i na selu ima velikog konzervatizma i nepovjerenja prema novome ali ima, kao u svim ljudskim zajednicama, i ljudi koji žele razviti svoja gospodarstva i tako stvoriti bolje uvjete života za svoje potomstvo ili barem osjetiti zadovoljstvo nad vlastitim postignućima.

Indolentnost hrvatske birokracije na ovom području ima na žalost duboke i žalosne korijene koji zadiru u kraj četrdesetih godina prošlog stoljeća. Nakon loma izmeðu Tita i Staljina komunističko je vodstvo krajem 1948. odlučilo svoju ideološku čvrstoću i pravovjernost dokazati provoðenjem ekstremne kolektivizacije sela. Broj seljaka u radnim zadrugama Hrvatske povećao se tijekom dviju godina teškog pritiska za više od osam puta, od 33.000 na 270.000 krajem 1950. Nakon katastrofalnog pada proizvodnje i pod pritiskom prehrambene krize režim je bio prisiljen uzmaknuti i konačno tijekom 1953. ostaviti seljacima da odluče, da li žele ostati u kolektivima ili ne. Otišli su ne samo svi koji su u njih bili silom uvučeni nego čak i polovica onih, koji su u njima već bili pet godina ranije, kad je politička kampanja počela.

Partija koja je,dakle, imala dovoljno instinkta za preživljavanje da se podvijena repa izvuče iz nemoguće situacije, na ideološkom se terenu ipak nije mogla posve pomiriti s egzistencijom stotina tisuća iskonskih samoupravljača, koje je život naučio misliti svojom glavom. Tijekom idućih 35 godina režim je zato ostavio maloga zemljoradnika da preživljava kako zna, dapače i dalje ga je pokušavao ižmikati gdje je i kako najviše mogao, a sam se usmjerio na sustavno favoriziranje velikih kombinata, stvorenih na nacionaliziranim zemljištima, kao svoj odgovor na zahtjeve prehrane. Na poljoprivredu se gledalo kao industriju, s kojom se može manipulirati mješavinom udarničkog mentaliteta, nategnutih statističkih pokazatelja i birokratskih promjena proizvodnih parametara za pisaćim stolom.

Taj mehanički, ideološko-doktrinarni pristup selu, koji se odrazio i na obrazovanje poljoprivrednih stručnjaka, uvelike se razlikovao od onoga, što mu je prethodilo prije Drugoga svjetskog rata. Tada se naime, pod utjecajem radićevskog nauka, smatralo da se opći gospodarski i politički napredak mora u prvom redu temeljiti na prosvijećenom i informiranom seljaku. Kako se razvija on, tako će se razvijati i selo i društvo u cjelini. U takvom organskom pristupu čovjek je dakle ključ i motor razvitka poljoprivrede, a to je, usput budi rečeno, još uvijek i temeljni pristup u naprednim europskim gospodarstvima.

To se najbolje vidjelo već u samim početcima organiziranja Hrvatske seljačke stranke, koje je Stjepan Radić provodio tako da se usmjerio na najbolje gospodare, ljude cijenjene u svojim sredinama po stručnosti i uspješnosti, kako bi preko njih i njihova primjera utjecao na ostale. Značajni hrvatski sociolozi i ekonomisti od Franje Milobara, preko Dinka Tomašića i Josipa Predavca do Rudolfa Bićanića uvelike su, a naročito tridesetih godina prošlog stoljeća, rasvijetlili probleme sela i mogućnosti njegove modernizacije te na tome i praktički radili u snažnim organizacijama kao što su bile Gospodarska sloga, Hrvatski radiša i sl. Sve je to u komunizmu bačeno u tzv. ropotarnicu povijesti a dobri gospodari su umjesto ranijih svijetlih uzora postali ideološki opasni kulaci.

Tijekom druge polovice prošlog stoljeća, kad su europske zemlje na razne načine stalno poboljšavale uvjete privreðivanja i postupnog organskog okrupnjavanja seoskih posjeda – proces u kome su dominirali upravo najbolji gospodari! – hrvatsko je selo u sjeni favoriziranih kombinata teškom mukom preživljavalo i na nj se ponajviše gledalo kao izvor radne snage za industrije po gradovima. No čak i u takvim izrazito nepovoljnim uvjetima mali je proizvoðač zadržao svoju dominirajuću ulogu u proizvodno-prehrambenom lancu. Godine tada izgubljene za organski razvitak sela sad nam se osvećuju.

Ni ostvarenjem hrvatske države i novog gospodarskog sustava nije se naime mnogo promijenilo u životnim uvjetima sela. Umjesto da se težište državnih mjera usmjeri na stvaranje uvjeta za dobro gospodarenje, koji polaze od stvarnosti proizvodnih i tržišnih uvjeta maloga gospodara kao proizvodne kičme sela, središnje su birokracije nastavile smišljati parcijalne planove u čijem je podtekstu odbacivanje stvarnosti i potreba sela i tlapnje o „velikom skoku“ u bolju budućnost i konkurentnost na europskom tržištu.

To bi mogao biti i stvarni razlog da država iz godine u godinu ne pušta u zakup ili prodaju seljacima ogromne zemljišne areale – osnovni resurs poljoprivrede. A ima i zlobnika koji tvrde da su u voðenju poljoprivredne politike ideološki predlošci sredine prošloga stoljeća zamijenjeni interesnim lobiranjem preraðivača, trgovaca i uvoznika. U svakom je slučaju zamjetno da se integriranje u Europu koristi uopćeno – i često bezrazložno – kao argument za promjene, koje su ne samo nerealne u odnose na tržišnu stvarnost, nego i suprotne širim strateškim interesima Hrvatske.

Ključ razvitka: Osigurati stabilne tržišne uvjete stvarnom seljaku

Kakvu bi alternativu razvojne politike trebalo ponuditi selu uopće i govedarstvu napose?

 Polazna točka razumne politike na selu mora biti da mali uzgajivač i proizvoðač nije teret koga se treba riješiti nego razvojni resurs kome treba omogućiti da razvije svoj potencijal.

 Država, a u nekim segmentima sve više i slobodna udruženja uzgajivača i proizvoðača, moraju se pobrinuti za organiziranje tržišta i kontinuitet u primjeni tržišnih pravila.

 Ključni dio tržišnog organiziranja je stabilizacija cijena i tržišna suradnja, uključivši razvitak razvojne i tržišne infrastrukture.

 Država je jamac da će se pravila tržišne utakmice i privreðivanja poštovati i po potrebi mijenjati u malim koracima.

 Potentnim obiteljskim gospodarstvima treba ponuditi državna jamstva i ostale kreditne beneficije te im omogućiti kupnju ili zakup poljoprivrednih površina u državnom vlasništvu uz ugovore koji osiguravaju njihovu proizvodnu namjenu.

 Usmjeriti stručne vladine i nevladine službe na aktivno savjetovanje u planiranju uzgoja, proizvodnje i razvojnog rada, obuhvatiti mala gospodarstva tečajevima upoznavanja s novim tehnologijama i tržišnim nišama te praksom njima sličnih gospodarstava u inozemstvu.

 Poljoprivrednu proizvodnju treba usmjeriti prvenstveno na zadovoljavanje prehrambenih i strateških potreba Hrvatske a ne na pusta priželjkivanja brzo ostvarive konkurentnosti na svjetskom tržištu.