Ekološka kriza je moralni problem i potrebno je odgajati za odgovornost

I u enciklici »Radom čovjek« (»Laborem exercens«) iz 1981. upozorio je na probleme okoliša, na negativne učinke suvremene industrijalizacije, ograničenosti bogatstava prirode, ali i na narode koji su stoljećima bili potčinjeni »te sada traže svoje legitimno mjesto meðu narodima i u meðunarodnom odlučivanju. Ti novi uvjeti i zahtjevi traže preobrazbu i preureðenje današnjih gospodarskih struktura, kao i preraspodjele rada.«

U enciklici »Socijalna skrb« (»Sollicitudo rei socialis«) iz 1987. Papa je pozdravio buðenje ekološke svijesti i potrebu da se poštuje neokrnjenost i ritam prirode i da se o tome vodi računa u programiranju razvoja, ali i upozorio: »... uz neoprostivu bijedu nedovoljne razvijenosti, suočeni smo i s isto tako nedopustivim pretjeranim razvojem, jer je i on, kao i nerazvijenost, suprotan istinskom dobru i pravoj sreći.

Odveć velika razvijenost u kojoj samo neki društveni slojevi imaju pretjerano na raspolaganju raznovrsna materijalna dobra, lako čine ljude robovima posjedovanja i neposrednog uživanja, bez ikakve druge perspektive osim gomilanja ili stalne zamjene stvari koje već posjeduju, drugima – još savršenijima. To je takozvana civilizacija potrošnje ili potrošačkog društva, koja sa sobom donosi mnogo škarta i otpadaka.«

Kao uzroke ekonomsko-socijalnih problema koji su uvjetovali i ekološku krizu, Papa je označio – pohlepu za dobitkom i žeð za vlašću te pozvao na promjenu ponašanja: »Svatko je pozvan da zauzme svoje mjesto u toj mironosnoj borbi, da je vodi miroljubivim sredstvima kako bi se postigao razvoj u miru te spasila sama priroda i svijet koji nas okružuje. I Crkva se osjeća duboko uključenom na tom putu čijem se sretnom svršetku nada.«

Te su enciklike spominjale ekološke probleme u sklopu drugih važnih problema današnjice. No u poruci za Svjetski dan mira 1. siječnja 1990. »Mir s Bogom Stvoriteljem – Mir sa svim stvorenjem« ekološki su problemi bili središnja tema Papina razmatranja. Istaknuo je da svjetskomu miru prijeti, osim trke u naoružavanju, nacionalnih sukoba i nepravdi, takoðer i »nedostatak dužnoga poštovanja prema prirodi, neuredno iskorištavanje prirodnih bogatstava i postupno pogoršavanje kvalitete života.«

Stoga je prijeko potrebno oblikovati ekološku svijest: »Mnoge etičke vrednote od osnovnog značenja za razvoj mirotvornog društva u izravnom su odnosu s ekološkim problemom. Meðuovisnost brojnih izazova s kojima se susreće današnji svijet, potvrðuje neophodnost usklaðenih rješenja utemeljenih na moralnom pogledu na svijet.«

Papa je ustvrdio da je ekološka kriza moralni problem, da je potrebno odgajati za odgovornost (prema sebi, prema drugome i prema okolišu), ali potrebna je i nova solidarnost: »Nepravedno je da rijetki povlašteni nastave gomilati dobra što pritječu, rasipajući raspoloživa bogatstva zemlje, dok golema množina ljudi živi u bijednim uvjetima, na egzistencijalnom minimumu.« I u nastavku: »Od zemalja koje su se industrijalizirale tek nedavno ne može se tražiti da na vlastitu industriju, koja se tek raða, primijene odreðene restriktivne norme koje ne primjenjuju ni razvijene industrijske države.«

U zadnjem dijelu poruke Papa je opet istaknuo da se ekološki problemi tiču svih, pa za njihovo rješavanje treba udružiti napore pojedinaca, naroda, država i cijele meðunarodne zajednice kako bi se očuvala priroda za sadašnje i buduće naraštaje.
Na kraju valja podsjetiti da je Ivan Pavao Drugi već na početku svog pontifikata imenovao svetoga Franju Asiškoga za zaštitnika ekologa i pobornika zaštite okoliša (6. travnja 1980.).

Ana Švob, autorica je magistrica znanosti, diplomirana inženjerka kemije u mirovini iz Zagreba.